Priča o jednom pauku i….
Postoji taj jedan mali, dragi pauk koji se u kući mojih roditelja nekako nespretno zavukao u onu plastiku koja okružuje prekidač za svjetlo (što vidite i na slici) i više nije mogao otamo izać.
Jadničak se nije mogao kretati – umro je zauvijek zamrznut u vremenu i skvrčen u tom jedno te istom položaju, s tim da vjerojatno nije mogao ni disati kako treba.
Nije mogao ići u lov na mušice i ludirat se po dnevnom boravku kao da sutra ne postoji ili bar dok ga ne pojede neka veća životinja (ček, sad me zanima tko uopće jede pauke? Da nisu one sadističke mačke?)
Vjerojatno je samo promatrao svijet oko sebe, beskrajno slomljen što ne može živjet skupa s njim.
Svaki mu je dan zasigurno bio isti, ali je, dok je maštario o životu, mogao jedino odbrojavati minute do konačnog kraja.
Zamislite grozote – bio je živ, a mrtav. Bio je tu, a istovremeno samo nesretno iščekivao kraj. Jadni mali pauk 🙁
… o jednom čovjeku
Postoji taj jedan mali, dragi čovjek koji se nije uspio zavć ispod plastike od prekidača, ali se zato snašao i našao čahuru u koju je ipak uspio nekako stati. Jedva jedvice doduše, ali hej, nećemo sad cjepidlačit.
Tijesno je u toj čahuri pa je kretanje luksuz. Tu i tamo trzne nogom ili rukom samo da se uvjeri da to još uvijek može, iako je zasigurno već odavno izgubio nadu da će ikad više pošteno ispružit noge ili se onako fino protegnut kao kad to napraviš poslije buđenja, urličući pritom ko lav.
Možda je s vremenom naučio disati štedljivo pa nekad moraš provjerit je li uopće još među živima. Moraš se baš, baš pažljivo zagledat da bi vidio da mu se prsa ipak malčice pomiču gore- dolje, što znači da molekule kisika ipak povremeno obiđu njegova pluća.
Vidiš, dogodili su mu se loša i besmislena veza, grozan posao i još gori šef, obitelj i rodbina koja mu nameću neka svoja očekivanja, prijateljstva koja ga konstantno iscrpljuju i navike koje ga polako, ali sigurno uništavaju. Ček, što je od svih ovih stvari onda njegova čahura, pitate se? Apsolutno ništa. Sve navedeno je dio života – čahura je njegova reakcija na to. Čahura je strah od promjene i čvrsto uvjerenje da mu ne može bit bolje. Strah od iskoraka u nepoznato i suočavanje s osjećajem nesigurnosti kojeg mali čovjek tako lako dobije u velikom, surovom svijetu. Strah od toga da se u tom istom svijetu polako, korak po korak, uči oslanjat na sebe i na snagu koju ima, ali ju toliko dugo ne upotrebljava da ni ne zna više za nju. Strah od toga da potraži pomoć kad ne znam sam. Strah od toga da odbaci ljude kojima su njihovi prohtjevi bitniji od njegove sreće. Strah da pošalje u neku stvar šefa koji se izdrkava na njemu i koji mu ne želi isplatit plaću. Strah od toga da se BORI za sebe i da živi život.
Jadničak ne ide u lov na prilike, nova iskustva, poslove, zabavu, djevojku, aktivnosti koje ga možda vesele i… Ma zašto se uopće trudit nabrajat sve to? Izgleda kao da mu se nabijaju na nos sve one stvari po koje ionako nikad neće poć…
Vjerojatno samo promatra svijet oko sebe, beskrajno slomljen što ne može živjeti skupa s njim.
Svaki mu je dan zasigurno isti, ali dok, iz bilo kojeg razloga, odbija živjet život i samo maštari o njemu – što mu preostaje osim odbrojavat minute do konačnog kraja?
Zamislite grozote – živ si, a mrtav. Tu si, a samo nesretno iščekuješ kraj. Jadni mali čovjek 🙁
