Hej, pa ja starim!

Ne, nije to bilo onda kad se one mame na ulici ili u tramvaju počele govorit svojoj djeci:,,Ajde, mahni TETI, vidiš da i ona tebi maše.” A nije počelo ni u razdoblju kad su mi se neki učenici kojima sam držala instrukcije iz engleskog uporno obraćali s ‘vi.’ Mogla sam ja pričat šta oću, smijat se, trudit se objasnit da nisam toliko stara i da razlika u godinama između nas stvarno nije toliko velika i… Ma džaba. Neugodno im je reć mi ‘ti’, kažu.

Rekla bi da je počelo negdi prije godinu i nešto, kad sam vjerojatno stajala na svom balkončiću i čilala promatrajući kvart, i kad me odjednom, kao meteor, pogodila jedna naizgled obična misao.

Uskoro punim 26 godina. Ljudi moji, 26. DVADESET I ŠEST.

Da, da, znala sam to i prije, nije da se radilo o nečem novom. Nije čak niti da inače mislim da je to puno.  Samo… Zašto je ovaj put to sve tako čudno i glasno odjeknulo u mojoj glavi i zašto je po prvi put pomisao na broj godina ostavila neki tmuran trag iza sebe?

Godine (ni)su samo broj

Prije mi je bilo svejedno imam li 20 ili 25. Nije da sam ja bila ista, dapače.Prčkala sam po sebi kao i sad, zarađivala, (od)studirala svoje, družila se, ljubovala, plakala, lajala na mjesec, filozofirala o životu, smijala se i radila sve ostalo što mladi rade. Imala sam i tad egzistencijalne bitke, ali u 26.oj em su i one nekako uznapredovale, em im se priključio i neki novi teret. Onaj zbog kojeg sam prvi put razumjela zašto puno ljudi, što stariji bivaju, to manje na pitanje koliko godina imaju odgovore samo brojkom. Uvijek iza broja ide neki komentar ili (kisela) polušala iza:  ,,Da, eto vidiš, star sam ko Biblija.”, ,,Maaa, o godinama se ne priča…”, ,,29… Evo već, sedmi put hehehe.”, ,,Imam 30, ali znaš kako kažu, godine su samo broj i nisu bitne.”

Meni su s 26. rođendanom godine prvi put prestale bit samo broj i počele su mi izazivat neki mali, dotad nepoznati grč. I ja sam počela dodavat besmislene komentare nakon što bi odgovorila na pitanje o tome koliko sam stara. Većinom bi u polušali kukala kako više nisam u cvijetu mladosti i onda bi se druga osoba malo zezala na račun toga. Čak i nakon što bi prešli na neku drugu temu, ostao bi mi čudan osjećaj zbog te izgovorene brojke. Odjednom kao da me je pitanje ”koliko imaš godina” počelo svaki put podsjećat na to da se osjećam kao promašaj jer nisam ništa postigla (iako bi možda trebala) i da još uvijek nikako nisam definirana osoba niti imam neke striktne ciljeve u životu. Svaki put je povlačilo sve one egzistencijalne dileme i brige koje su me mučile.

Jesam li preneozbiljna za svoje godine? Šta ako se sad naglo uozbiljim pa me poslije spuca kriza srednjih godina i budem se ponašala ko tinejdžerka? Kako da postavim prioritete u životu? Šta ako poslije skužim da sam se zajebla, a već bude prekasno? Kako ću znat jesam li u dobroj vezi i kako razlučit gubljenje sebe od kompromisa? Zašto nisam bolje iskoristila razdoblje faksa kad je bilo puno više vremena i prilika za sve? Zašto još uvijek nisam sigurna u to što želim, a pitam se to već godinama? Hoću li se ikad pronaći? Hoću li ikad u ičem doista uspjet? Je li se samo meni toliko teško pokrenit? Mogu li izbjeć bore? KOJI JE SMISAO??

Zašto 25 i 26 nije isto?

Kad zakoračiš u drugu polovicu 20-ih, kao da postaneš svjesniji da je trideseta (pa i četrdeseta!) iza ugla i da doista i stariš i odrastaš. Da, glupo je bit šokiran takvim nečim kad znamo da nismo u kamen uklesani i da ćemo svi umrijet jednog dana. Al opet, s 20 je toliko lako ne mislit o takvim stvarima. Tad si nekako u naponu snage, za koju se čak niti ne moraš trudit posebnom prehranom, vježbama ili time da ideš prije ponoći spavat da se ne probudiš idući dan kao da te vlak pregazio. Jednostavno – godine su na tvojoj strani u puno toga. Još uvijek ne osjećaš prevelike posljedice svojih odluka pa ti se puno lakše zafrkavat i na sve te egzistencijalne brige i dileme odmahnit rukom i ostavit ih za poslije. Ili sačekat da te, eto, spucaju s 26.

I znam, je to dijelom i do rodbine, roditelja i okoline koji ti sjednu na vrat pa pitaju kad ćeš ovo, kad ćeš ono, kad će ženidba, djeca, kredit, siguran posao, blabla. Dijelom je i do toga da gledaš svoje vršnjake i, iako znaš da nije baš tako, skroz ti prirodno dođu misli da su oni puuuuno sređeniji od tebe i da si samo ti izgubljen slučaj.

Ali nije samo to. Ne treba ti nitko ni reć da ne možeš isto živit s 20 i 26 jer znaš to i sam; progovara i tvoja unutarnja potreba da se razvijaš, napreduješ i, s vremenom, nosiš sa sve većim izazovima. I ti to stvarno želiš, jedino što ponekad ne znaš ideš li dobrim putem i radiš li to sve kako treba. I onda svi kažu da samo budeš ono što jesi, ali, znaš, nije ni to tako lako…

Najbolje godine tvog života

Znam da nekome tko je ostavio ove godine odavno iza sebe ovakve brige zvuče glupo. Možda bi rekao da se ne trebamo brinut jer smo u najboljim godinama kad možemo sve što poželimo. Vidite, gospodine Netko, u tome i jest stvar – bojim se da ih neću dobro iskoristit! Bojim se da su godine dobre, ali… da sam ja ta koja nije toliko dobra.

Bojim se da ću previše vremena i energije bacat na skroz krive ljude ili stvari. Bojim se toga znam li procijenit koje su želje moje, a koje su one neke koje ti okolina stalno želi usadit. Bojim se toga hoću li znat procijenit kad treba slušat sebe ili druge, jer u oba slučaja je bilo i dobrih i loših ishoda. Bojim se toga što mladost tako brzo prolazi, koliko god to nekome ishitreno i razmaženo zvučalo. Panika me ponekad hvata kad vidim da je sve više obveza, odgovornosti i onih dosadnih ”odraslih” stvari na koje moraš mislit, dok je vremena nekako sve manje. Bojim se i toga što sad naši izbori imaju puno snažnije posljedice pa  je i odgovornost naših odluka puno veća. Jednostavno se ne možeš više bezbroj puta vraćat, ispravljat i analizirat jedno te istu stvar kao što si mogao s 20. Bojim se…

Postaje teže, ne nužno gore

…na prvu stvarno svega. Odrastanje izgleda nekako zastrašujuće, pogotovo kad, uz to, shvaćaš i da svijet i život nisu onakvi kakvima si ih zamišljao. Nekako ti bude jasnije zašto ljudi postaju nesretniji kad napuste oazu mladosti gdje se uvijek čini kao da si zapeo u jednom bezbrižnom i ludo zabavnom trenutku.

Al opet, kad malo razmisliš, shvatiš i da je možda bolje da ne možemo zapet tamo jer bi svijet postao jedno otužno i isprazno mjesto – baš kao što postanemo i mi sami kad odbijamo prihvatit da moramo ić ukorak sa životom, čak i ako to znači da će kasnije bit manje zabave i bezbrižnosti nego prije.

Shvatiš da u bilo kojem području života jednostavno trebaš uložit puno više truda nego dosad, kako bi i dobio puno veće rezultate nego ikad prije. Da, greške više koštaju, ali možda samo da te nauče da bi trebao pametnije birat. Shvatiš i da sam sebe moraš motivirat, gurat i odgajat u smjeru za kojeg TI smatraš ispravnim. Ne znaš još koji je to? E jebi ga, ili otkrivaj pa ćeš saznat ili preuzmi uputstva od nekoga i živi po tuđem receptu.

Iako se čini grozno, opet znaš da nekako nije nužno gore, već teže. Kad si mlađi, dobro ti je zahvaljujući bezbrižnosti, glupavosti i sličnim faktorima. Kasnije ti u životu može postat dobro jedino zahvaljujući trudu kojeg uložiš u sebe i sve ostalo što čini tvoj život. Zapravo, naučit oblikovat vlastiti život onako kako TI želiš – to je cijela poanta odrastanja i sazrijevanja. A starenje? Rekla bi da je to samo ona usputna (iako opet teško prihvatljiva ) stavka koja nas podsjeća da ipak, čuj, ne možemo imat sve. Ali dobra je stvar da se možemo bar potrudit dat sve od sebe i iskoristit ono što imamo. 🙂