Piši, pizd* ti mat*rin*

Vidiš, prošla sam ta neka razdoblja kad mi se stvarno nije dalo pisat. Prošla sam i ona kad bi se, svaki put kad bi krenila, našla pred ogromnim zidom, suočena s blokadom i nesposobnošću da izrazim sve ono što mi se kuhalo u glavi. Onda je došlo vrijeme kad sam vukla sa sobom milijun tekica i svako malo zastajkivala i piskarala dok mi ruka ne bi otpala.

Sad je došlo ono razdoblje koje me najviše veseli i za koje se definitivno nadam da će potrajat – pišem svaki dan, i to vođena onim iskonskim porivom i guštom, za koji sam dosta dugo, pogotovo nakon srednje škole, mislila da više neću ni osjetit. I dalje mi se često ne da počet, ali, opet, kad sjednem i krenem, malo se toga može mjerit s onim što se budi u meni dok slušam zvuk tipkanja po ovoj mojoj maloj tipkovnici.

Stvarno želim pisat pa, eto, i pišem. Stvarno želim i objavljivat, ali… ALI.

Daj malo više sebe

,,Dobri su mi tvoji tekstovi.” Komentirao je Davor. ,,Vidi se da znaš pisat, ali mi jednostavno fali više tebe. Ja te poznam i znam da možeš bolje.”

Ludila sam. Znala sam da je u pravu, ali nisam znala kako to sve ispravit.

,,Sačekaj, polako. Doć će ti prirodno, samo od sebe, osjetit ćeš to.” Tješio me.

I osjećala sam; potrebu da izrazim sve što je u meni, da to pretočim u riječi i da to podijelim s nekim drugim izgubljenim ljudima koji tragaju za sobom i za koječim u ovom ludom kaosu zvanom Život. Unatoč svemu, nikako mi nije išlo da budem to što jesam. Ponovo sam čitala svoje tekstove, trudila se, pisala do besvijesti i prepravljala jedno te iste ulomke u kojima sam pokušavala izvagat di sam dala premalo, a di previše sebe. I uvijek je nešto falilo, a to me naprosto izluđivalo.

Frustracija me ubijala, sve dok nisam jednog dana doživjela mini prosvjetljenje i samo se zapitala:,,Ček, pa kako sam se s takvim stvarima nosila u glazbi?”

”Dobra večer, ja sam Ana”

Dobra večer, ja sam Ana. Sad ćemo napravit pauzu, vidimo se za 15 minuta. Hvala. Laku noć.” Nije išlo. Prvih par mjeseci  kad sam krenula sa svirkama, to je bilo sve što bi nekako uspjela protisnut. Glupavo sam se smješkala, bilo mi je jako neugodno i nisam imala šta za reć tim ljudima koji su sjedili za svojim stolovima i ispijali svog pivkana. Često sam se nadala da me nitko ne sluša, samo da skinem sa sebe taj pritisak da im se moram obratit i bit zanimljiva. Dapače, pasalo mi je bit dosadna, skrivat se u pozadini i kotrljat se amo tamo po svojoj sumornoj komfor zoni kao nekakav tromi tuljan.

S vremenom sam se sve više htjela obratit publici, ali jednostavno nisam znala o čemu bi im pričala. Kad bi se ljudima oko sebe požalila na to, većina bi me pokušavala utješit s tim da takve stvari dođu prirodno i da to ne treba forsirat.

Ne treba vraga forsirat, eto to ću vam ja reć. Istina, ne možeš ti ljudima bit zanimljiv na silu, ali nešto se mora moć učinit! Po prirodi sam komunikativna, volim druženja i nije mi problem pričat s nepoznatim ljudima; zbog toga sam i osjećala želju da prestanem sjedit na stolici ko drvena Marija i pjevat skoro pa sebi u bradu. Al eto, na svakom nastupu kao da bi se uvijek iznova našla pred nekakvim glupim zidom pred kojim bi se samo stisla i povukla. Možda su me samo strašila sva ta silna očekivanja; i vlastita, ali i ona za koje sam mislila da drugi imaju od mene.

,,A uostalom, dokad bi ja to trebala čekat?” Ljutila sam se, postajući sve nestrpljivija sa svakom sljedećom svirkom jer mi ništa nije dolazilo. Zapravo je i normalno da nije – kome je prirodno da ide u nešto što mu izaziva nelagodu i strah od toga da ispadne glup, neduhovit, čudan ili nezanimljiv? Svi imamo trenutke kad smo takvi, ali nije da ih želimo pokazat pred publikom. Imamo tako malo vremena s njima, naravno da tu želimo pokazat najbolje od sebe. Al kako to obično ide – što više to želimo, to više atmosfera prestaje bit opuštena, tako da je jedini zaključak da ju moraš pokušat učinit takvom i vidit šta će onda bit.

Pričaj gluposti da probiješ granice

Počela sam doma razmišljat šta bi mogla reć u pauzama između pjesama i kako bi se mogla obratit publici. Čitala sam o izvođačima čije sam pjesme izvodila, gledala videe da vidim kako to oni rade, prisjećala se svojih anegdota vezanih za neke pjesme, a onda, na koncu, odlučila i izmislit neke jer su mi moje bile dosadne.

Tako sam ja pričala o nekakvim ludim noćima i avanturama koji se nisu ni dogodile, ali se, eto, meni činilo da pašu uz određene pjesme. Smišljala bi i nekakve polušale i govorancije, ali normalno da ništa od spomenutog nije zaživjelo jer: a)niti ja znam dobro izmišljat b)niti  su ljudi glupi da puše to kad netko pokušava silom bit zanimljiv.

Nisam znala šta bi jer to što sam pričala nisu bile one ‘vidi-kako-je-cura-simpatično-glupasta’ fore, nego ‘molim-te-šuti-i-ajde-doma’ stvari. Ljudi, gle čuda, nisu baš bili impresionirani mojim komunikacijsko-prezentacijskim vještinama pa me najčešće, osim par čudnih pogleda i kiselih osmijeha, nisu niti doživljavali. Ali opet nekako nije sve bilo izgubljeno jer se istovremeno počelo događat nešto drugo.

Počela sam shvaćat da ta pozornica, odnosno moj mali kutak u nekom baru gdje se smjestim i pjevam, čak i nije najstrašnije mjesto na svijetu. Nisam tamo dovedena da me ljudi ocjenjuju i linčuju ako ne budem vrhunska; većina je samo došla popit pivu, a ja sam nešto što bi im eventualno moglo malo poboljšat večer.

,,Sve je okej i idem probat uživat u ovome.” Rekla bi sama sebi u svojim glupastim motivacijskim govorima prije svirke.,,Trenutno možda ne mogu bit skroz opuštena i možda ću bit gora nego inače, ali probat ću bit najbolja što mogu u ovom trenu. Nek ljudi upoznaju ono što zapravom jesam. Šta drugo, ako želim da idući put bude bolje, onda u međuvremenu moram radit na tome i to je to. ”

Naravno da to nije samo to i da je sve te stvari puno lakše reć u teoriji, nego koristit u praksi, ali tu se ne može puno toga napravit, osim (ne)strpljivo trpit svaki osjećaj nelagode ili sramote koji osjetiš kad provališ glupost, gurat sebe i jednostavno se snalazit za dalje.

Piši, pizda ti materina

To ti je kao prvi dejt kad smo svi uvijek nervozni i u grču oko toga kakvi ćemo ispast. Ono, slušamo sebe i jednostavno ne vjerujemo kakve to gluposti izgovoraramo, dok, s druge strane, stvarno ne možemo puno učinit da to sve učinimo maksimalno ugodnim.Ako se odnos nastavi, tek će tada ta druga osoba dobit priliku upoznat naše najbolje (kao i one nešto gore) strane. Ali da do toga dođe, odnos se mora razvijat, a mi se moramo malo potrudit da se to dogodi jer neće uvijek sve ić glatko – baš kao što vrijedi i za ostale stvari u životu.

Zbog svega toga ne želim više bježat od bloga, iako znam da možda trenutno ne mogu dat ono baš baš najbolje od sebe. Dat ću koliko ide i objavljivat jer imam veliku želju i jer jedino tako može nastat prostor u kojem se moje pisanje i ja možemo razvijat. Ne možeš sjedit u svojoj sobi i očekivat da će se tamo dogodit rast, pa da ćemo mi onda u svijet izać spremni i to u najboljem izdanju.

Svijet je živo tkivo koje se stalno mijenja i priliku da se i ti mijenjaš dobivaš jedino tako da ne odbijaš bit njegov dio sa svim radostima, ali i težinama koje nosi.

Nemojte me pogrešno shvatit gore u tekstu – i dalje ne mislim da se neke stvari mogu ili trebaju forsirat. Humor, pričice na nastupima, zanimljive anegdote i sve što sam ja testirala – sve to ima smisla jedino ako dolazi spontano, iskreno i u opuštenoj atmosferi. Kad poguraš sebe u nešto takvo, ne mora značit da je to isforsirano, već da sam sebe tjeraš uhvatit se u koštac sa situacijom. Možda ćeš tako i na tom prvom dejtu pokušat ispast smiješan tako da pričaš viceve iako ti to uopće ne ide – al samo zato da nekako probiješ led i da konačno dođeš u ono neko opuštenije stanje gdje možeš bit to što jesi, što, u konačnici, i je najbolje šta možeš bit.

Nekome ćeš bit zanimljiv, nekome djelomično, netko će kolutat očima na tebe, a većini, realno, nisi uopće ni bitan (ne na dejtu, nego inače). Dugo mi je trebalo da prihvatim da su sve opcije okej jer, gle čuda, nisu ni meni svi zanimljivi pa to nije razlog da se oni prestanu bavit onim čime se bave ili da ne izlaze više iz svoje sobe.

Moraš nekad jednostavno pogurat sam sebe čisto da razbiješ neugodu i da shvatiš da će sve bit okej, pošto je život još uvijek samo metoda nespretnih pokušaja i glupastih pogreški kojima pokušavaš doć do toga da se opustiš i prihvatiš svijet kao malo ugodnije mjesto nego što si ga, onako prestrašen i posramljen sobom, zamišljao. U tom svijetu ćeš imat loše dane, loše šale, falše tonove (ili pjesme otpjevane u skroz krivom tonalitetu jer ne čuješ gitaru hehe) ili tekstove za blog koji nisu bogznašto. Samo moraš shvatit da to nije razlog za stat s nečim jer, ako damo sebi vremena i nastavimo radit, istraživat i pokušavat, doista mislim da ono najbolje u nama nema drugog izbora nego jednostavno isplovit van. U spontanom trenutku, naravno, a ne onda kad mi to želimo i zapovijedamo 🙂

P.S. Najavljujem ovom prigodom svake nedjelje novi post. Nedjelja je neki čudan i melankoličan dan pa će bit super razveselit sebe i one koje zanimaju moji tekstovi nekim novim sadržajima kojih, kažem vam, stvarno ne fali 🙂