Usudi se ići za onim što želiš

Bilo je to ljeto 2014. godine, kad sam s tadašnjim dečkom, rođakom i njegovom curom sjedila u jednom splitskom kafiću. Točnije, bila je to nekakva bašta sa stolovima u kojoj smo, privučeni romantičnim zvucima nepoznatog trio sastava, jedva našli mjesto.

Smjestili smo se, a moj je pogled momentalno pao na curu koja je sjedila u sredini i pjevala. Priznajem, dobre svirke oduvijek su mi bile slaba točka i nema šanse da se ne zaustavim kad god čujem live glazbe, bilo na ulici, kafiću ili nekom trećem mjestu. Ipak, to hoću li se zadržati najviše ovisi o tom nekakvom x factoru kojeg izvođač ili ima ili ne. Drugim riječima, doista mi nije bitno na kojem se jeziku pjeva i jesu li pjesme autorske ili coveri; dok se svirkom prenosi dobra energija, sve je u redu sa svijetom i svemir je ponovo u ravnoteži.

Djevojka koja je pjevala te večeri u tome je doista i uspijevala i to je definitivno bio jedan od razloga zašto sam ju toliko zainteresirano promatrala dok uživa, u pauzicama između pjesama dogovara sljedeću ili se jednostavno sramežljivo i gotovo pokajnički smješka kad pogriješi. Ipak, u mom pogledu bilo je malo i te nekakve čeznutljivosti. Razlog je bio poprilično jednostavan – ona je radila ono što sam ja jako htjela i u čemu sam se toliko dugo bojala okušati.

Mali snovi i veliki strahovi

Zar ne zvuči glupo kad to tako kažem? Nije da su ispred mene bili Beyonce ili Ariana Grande koje pune stadione i imaju milijune fanova diljem svijeta. Bila je to jedna sasvim ”obična” djevojka koja je vjerojatno skupila prijatelje i, bez previše slaganja repertoara, krenula pjevat pred ljudima i usput zarađivati nekakav džeparac.
Upravo to sam i ja htjela – stati pred ljude, pjevanjem dijelit ono što meni glazba predstavlja i uživat u tome što radim. Nikad nisam zamišljala milijune obožavatelja. U mojoj su me mašti s druge strane obično slušale manje skupine ljudi koji su jednostavno bile tu jer im se sviđao način na koji ja prenosim stvari. Točnije, bili su tu jer smo se preko glazbe razumjeli bolje nego što bi to mogli na ijedan drugi način.

Kad pogledaš, smiješno je koliko mali naši snovi ponekad zvuče kad ih izgovorimo naglas, a koliko nam, s druge strane, puno vremena i hrabrosti treba da se odvažimo napraviti taj prvi korak i konačno krenemo prema onome što želimo.

Ono kad unedogled stojimo na istom mjestu

Ponekad se radi o tome da ne možeš reći dečku s kojim se družiš da ti se sviđa jer se bojiš da nije obostrano. Ne možeš dići ruku na predavanju i pitati ono što te zanima jer se bojiš da ćeš ispast glup. Bezveze ti je ispričati se nekome koga si povrijedio i tko više nije dio tvog života, a imaš tu želju. Sramiš se pjevat karaoke vani, dok kući redovito s četkom u ruci glumiš Shakiru.
Ne možeš otić u neku birtiju i pitat možeš li tamo svirat jer… Možda će te odbit i reć da ih ne zanimaš? Možda će reć da tražiš previše novaca i da ne vrijediš toliko? Možda misliš da nisi dovoljno dobar? A možda se i, nakon što probaš, ispostavi da STVARNO nisi dovoljno dobar…

Jednostavno imaš želju za krenut s nečim, a priječi te milijun izlika koje se javljaju iz straha ili srama. Ono što se konstantno moramo podsjećat da su ti isti strah i sram, koliko god bili snažni i dominantni u nekim trenucima, zapravo prolazni. Da, osjećamo se grozno, razočarano i glupo, ali opet, sve to traje kraće nego što mislimo. S druge strane, činjenica da se nisi usudio niti pokušati nešto napraviti može biti itekakav teret i motat ti se po glavi unedogled.

Nitko ti ne može garantirati da ćeš nužno uspjeti ako pokušaš. Možda ništa od zamišljenog neće urodit plodom; dečko te odbije, kolege na predavanju ti se narugaju zbog glupog pitanja, a osoba kojoj se ispričaš nakon poduljeg perioda što niste pričali te hladno otkanta. Takve stvari nisu nevažne jer bole, ali, s druge strane, doista nisu presudne. Dapače, ponekad je sama činjenica da si se usudio napraviti ono što želiš puno važnija od konačnog ishoda.

Iii… Krenula sam pomalo 🙂

Još je duuugih 365+ dana prošlo dok nisam konačno rekla DOSTA čekanju i krenula tražit svirke. Došla sam u neki random kafić, tražila gazdu, stisnula zube i pitala ga za svirke. Pristao je bez puno razmišljanja. Iako mi je tad to značilo puno (plus mi je na neki način laknulo da valjda ipak nisam toliki luzer), nije to bio baš neki deal. Vjerujem da je pristao ponajviše zato što se nisam znala isprezentirat, dogovorit poštenu cijenu ili razumno ograničit svoje vrijeme sviranja. Došla sam nakon toga u drugi kafić, sad već s trunčicu više samopouzdanja. Uzeli su me i tamo, i to na tjednoj bazi. Došla sam u treći, četvti i deseti – tamo su me odbili. Na razgovorima sam pokušavala ostaviti dojam da sam opuštena i samopouzdana, dok sam u stvarnosti skrivala znojne dlanove i doista bila sve osim toga.

Išla sam tako korak po korak i putem doživljavala puno prepirki, odbijenica i natezanja oko isplate i ostalih stvari. Posustajala sam, mislila da se nikad neću moć oslobodit, naučit izborit za sebe ili bit opuštena i istinski uživat u svirkama. Ipak, 3 ipo godine kasnije sam još uvijek tu i, da, sad uživam u svemu tome. Ipak, ostavit ćemo te neke unutarnje borbe koje sam prolazila i prolazim za neke druge postove – ovdje su bitnije stvari gdje sam stisnula zube i pokušala, neovisno o tome koliko se banalna činila stvar koju sam htjela.

E da, pozvala sam i dečka koji mi se sviđa na kavu. Nije upalilo, ali čuj, evo me danas, živa i zdrava, pa valjda ni to odbijanje nije nanijelo neku strašnu štetu. 🙂
Htjela sam se okušat u freelance pisanju iako sam znala da neću od toga nešto previše zarađivati, naročito ne u početku. Godinama sam htjela skupit ekipu s kojom bi mogla igrat nogomet pa sam početkom 2018. krenula u akciju. Zvala sam pretežito dečke jer cure nisu bile zainteresirane; neki su me odbili s podsmijehom, ali gle, svejedno sam igrala, s njima ili bez njih. Htjela sam više putovat, ići na koncerte po Europi i otisnut se na svoje prvo solo putovanje pa sam i to pokušala. Željela sam redovito ići u teretanu pa sam… E jebi ga, tu stajemo, priča ipak nije baš toliko idilična. 😀

Uzgajaj muda

Nisam s ovim gore htjela reći da sam nešto pretjerano uspješna,superkul ili najhrabrija osoba na svijetu. Dapače – ima puno ( poprilično glupavih) stvari kojih se još uvijek bojim i s dosta toga nisam zadovoljna kod sebe.
Ono najvažnije u cijeloj priči je to da je važno pokušat. Svaki iskorak u nešto novo nosi svoju težinu, neovisno o tome koliko nekome sa strane vaše želje izgledaju glupo ili banalno. Nije bitno što ostali misle budući da ste vi jedini koji doista znaju što vas i zašto koči, bilo da je riječ o sitnicama ili nekim većim stvarima u životu. Imala sam, primjerice, prijateljicu kojoj je doslovno bio problem sjesti sama u kafić, dok sam ja naučila dečku dat do znanja da mi se sviđa s nekih 25 godina, koliko god to nekome smiješno zvučalo.

Ipak, muda se nekako moraju počet uzgajat, a to je puno lakše ako se krene od manjih ciljeva. S manjim neuspjesima shvaćamo da su povremena razočarenja ili osjećaj srama/straha sastavni dio života i da ih je okej preživjet jer ćemo svaki put, ako ne lakše, onda bar brže i sigurnije prelaziti preko njih. Čak ćemo u jednom trenutku pogledat iza sebe i osjetit mješavinu ponosa zbog toga što smo se usudili, ali i čuđenja zbog toga što nam je problem stvaralo nešto što nam je sad sasvim normalno. A i znaš kako kaže Đole? Princip je uvek isti, sve su ostalo nijanse. Drugim riječima, muda su muda, u kakvim god nam situacijama bila potrebna. 🙂