Volim te neke stvari koje me podsjećaju na ono razdoblje kad se svijet činio ljepšim i jednostavnijim. Kad je bio topao. Kad se nisu puštale božićne obrade Sama Smitha i sličnih lignji koje se toliko prenemažu dok pjevaju da jednostavno unište apsolutno svaku čar bilo koje pjesme. Kad nije Beyonce vrebala iza ugla da svojim …
Prazno sam ih promatrala. Kad nisam gledala njih, oči su mi nekako tupo bile uprte u pod. Nije da sam mislila da sam na krivom mjestu niti mi je bilo loše. Crne misli koje su me obuzimale kao da su prestale birat mjesto i vrijeme. Jedino im je zajedničko bilo da se više nisam znala …
[:hr]Bili smo dosta bliski on i ja. Ne onako bliski kad misliš da je to jedno od onih prijateljstava koje mora prerast u nešto više, apsolutno ne. Među nama nikad nije bilo kemije. Pasali smo si kao prijatelji, a i ja sam oduvijek više bila tip cure koja je naginjala druženju s muškima. Šta ja …
Uvijek je kolovoz imao drukčiju atmosferu od svojih ljetnih prethodnika. Drukčiji prizvuk, boje i ton; čak mu je i miris nekako poseban. Lipanj miriše na početak. Donosi slatkaste arome tek nadolazećeg ljeta kojem se većina veseli valjda od onog dana kad makneš bor ili, u mom slučaju, od prvog trena kad temperature odu ispod 15 …
[:hr]I uvijek me iznova obori. Slušam njegove pjesme po milijunti put i, iako znam i svaki ton i slovo napamet, svaki me put štrecne nešto novo. Čak ne ni novo, koliko nešto životno. Uzet trenutak mira, sjest na balkon, pustit njegovu glazbu i… Ma šta će ti išta više? Oliver Dragojević, ljudi moji. Čovjek čije …
[:hr],,Ne znam šta ne valja sa mnom. Ponekad se tako dobro osjećam, čini mi se kao da sam konačno uspio nešto promijenit, a onda dođe dan kad se desi možda jedna mala pozitivna stvar ili se ne desi apsolutno ništa i ja samo potonem. Kao da nikako ne mogu zadržat malo dulje taj dobar osjećaj.” …
[:hr]Bilo je to jedno od rijetkih jutara kad me je usputni pogled na ekran mobitela zapravo oraspoložio. Iako se inače tjeram odgodit čitanje poruka i pregledavanje gluposti po mobitelu za što kasniji dio jutra, nisam mogla odoljeti da otvorim poruke od mog dobrog prijatelja I. ,,Imam stvarnu i konkretnu ponudu o tome da odem radit …
[:hr]Bilo mi je teško. Kumila sam, molila i plakala. Teško mi je bilo i disat, cijelo me je tijelo bolilo. Pokušala sam razgovarat, jer znaš kako kažu, razgovor uvijek pomaže. Nije palilo pa sam se počela otimat i divljat. Ni to nije pomoglo i ništa mi više nije preostalo. Pokunjeno sam se ustala i krenula. …
Ne, nije to bilo onda kad se one mame na ulici ili u tramvaju počele govorit svojoj djeci:,,Ajde, mahni TETI, vidiš da i ona tebi maše.” A nije počelo ni u razdoblju kad su mi se neki učenici kojima sam držala instrukcije iz engleskog uporno obraćali s ‘vi.’ Mogla sam ja pričat šta oću, smijat …
Priča o jednom pauku i…. Postoji taj jedan mali, dragi pauk koji se u kući mojih roditelja nekako nespretno zavukao u onu plastiku koja okružuje prekidač za svjetlo (što vidite i na slici) i više nije mogao otamo izać. Jadničak se nije mogao kretati – umro je zauvijek zamrznut u vremenu i skvrčen u tom …