Daj životu priliku i dat će je on tebi

[:hr]Bilo je to jedno od rijetkih jutara kad me je usputni pogled na ekran mobitela zapravo oraspoložio. Iako se inače tjeram odgodit čitanje poruka i pregledavanje gluposti po mobitelu za što kasniji dio jutra, nisam mogla odoljeti da otvorim poruke od mog dobrog prijatelja I.

,,Imam stvarnu i konkretnu ponudu o tome da odem radit u Nizozemsku, jedino što moram znat je engleski i imat dobar rad na računalu.” Pisalo je, a ja sam samo osjetila kako mi se usta nekontrolirano razvlače u veliki osmijeh i kako me preplavljuje uzbuđenje. Ne, nisam niti pomislila da će prihvatit ponudu pošto su mu trenutni planovi bili skroz drukčiji, ali opet… U poruci sam osjetila vedar ton bez da je stavio ijedan smajlić – nešto što kod njega nisam vidjela već godinama.

,,Jebo me pas, pozlatile se tvoje riječi.” Dodao je. ,,Da se stvari otvaraju kad skupiš hrabrost.”

Daj životu priliku…

Nedavno je dao otkaz. Nakon 4 mučne i duge godine na poslu koji ga je crpio i na kojem mu je svaki dodatni sat postajao grozni teret koji ga je konstantno vukao u komu, beznađe i depresiju.

,,Život je onakav kakvog ga sami odaberemo, ako već neće dat otkaz, uvijek može nać vremena za sebe poslije radnog vremena i…” Započet će možda netko od vas, i ja ću se u načelu složit. Dapače, uvijek ću se složit s tvrdnjom da sami oblikujemo svoj život. Ali opet, znam da postoji i onaj dio kad su uvjeti ponekad toliko nezahvalni da se čovjeku u njima ne da ni živit, a kamoli se prisjetit ili tragat za stvarima koje te vesele (sjećate se da sam to i ovdje spominjala? link).  S druge strane, kreneš izać iz svega toga pa te, onako nespremnog, zaskoči milijun strahova, dilema, pitanja i analiza – baš kao što se dogodilo i njemu.

,,Šta ću ako dam otkaz, kako ću s novcima, od čega ću živit, šta ako ne nađem drugi posao, šta ako i nađem pa taj drugi bude još gori, šta ako baš i ne vrijedim pa je ovo najbolje što mogu,  možda se udaljim od struke pa mi budući poslodavci to zamjere, ŠTA AKO…”

Ta je gomila samo rasla, a mi smo se cijelo vrijeme pitali hoće li se on uopće ikad izvući iz toga. Kad čovjek godinama priča o tome kako mu treba promjena, sasvim opravdano počneš vjerovati da će to sve i ostat samo na riječima. Kod njega, na našu veliku radost, to ipak nije bio slušaj. Skupljao je snagu, mozgao, dugo razmišljao, promišljao, nećkao se i, u konačnici – napokon iskoračio. Velika je odluka pala i otkazni je rok bio na pomolu.

….i dat će je on tebi

I ne samo to, odlučio se malo i maknut od struke da se okuša u nečem novom i potpuno drukčijem od onoga što je dotad radio. Nešto što mu je prije bilo nezamislivo jer se bojao da će, ako se jednom makne od struke i krene radit nekakve ”usputne” poslove, njegov CV imati veliku neoprostivu mrlju.

Otišao je privremeno živjeti na drugo mjesto, među potpuno nove ljude. Brusiti vještine koje su mu možda potrebne samo za trenutni posao, kojim se možda uopće neće baviti kasnije u životu.
Kad pogledaš iz tog kuta, to se i ne čini tako perspektivnim, jelda?  Ali, već valjda znamo da se na prvu ionako malo toga može vidjeti. Na drugu, treću, stotu – tad već znaš da takve stvari imaju malo dublji smisao od toga da postanu puka crtica u CV-ju. On tamo brusi nešto puno važnije od same karijere – sebe.

Uči se vjerovat u ono što jest i u to da u ovom ludom svijetu ipak ima dovoljno mjesta da i on napravi neki kutak u kojem se neće osjećat loše i bezvrijedno. Podsjeća sam sebe da zaslužuje bolji posao i dobre uvjete, ali da za sve to treba naučiti pokazati zube i boriti se. Isprobava drukčije opcije da jednog dana, ako se vrati struci, zna da to nije napravio samo zato što mu tako piše na diplomi. Uči se snaći u životu jer su svijet, posao i odnosi nestabilniji nego ikad, tako da moraš bar od sebe napraviti stabilnu bazu kojoj se uvijek možeš vratiti kad vanjske stvari propadnu.

Daj sebi priliku da istražuješ i da postojiš van zadanih okvira i komfor zone bilo da je to diploma, veza, dotadašnji posao ili nešto sasvim deseto. Daj si priliku da postojiš i da izgradiš snagu u STVARNOM svijetu. Daj je i životu. Jer, i primjer s početka to pokazuje – tek je onda on može dati tebi. Kad bolje razmisliš… Nije li se hrabrost uvijek isplatila? Možda ne odmah i možda ne u obliku u kakvom smo mi mislili da želimo – ali isplatila se.

Jer poanta toga da daš priliku i jest smanjit očekivanja na minimum i dopustiti da se dogodi nešto neočekivano i novo. Put otkrivanja sebe je takav da ga ne možemo uvijek okovat planovima kojima pokušavamo pretpostavit ishod. Ponekad stani na loptu s tim; duboko udahni i zakorači u nepoznato, samo da vidiš što tamo ima za tebe. Jer, jednom kad to napraviš, svaki idući put će biti lakši jer ćeš znat da svijet nije taj jedan mali toksični kutak u kojem si zapeo i da može biti bolje. Jedino što ne znaš kad će, kako i u kojem obliku to bolje doći, ali, hej… Kako ćeš saznat ako ne probaš? 🙂

 [:]