[:hr]Bili smo dosta bliski on i ja. Ne onako bliski kad misliš da je to jedno od onih prijateljstava koje mora prerast u nešto više, apsolutno ne. Među nama nikad nije bilo kemije. Pasali smo si kao prijatelji, a i ja sam oduvijek više bila tip cure koja je naginjala druženju s muškima. Šta ja znam, sličniji interesi, odrastanje sa starijim bratom, ta jednostavnost u komunikaciji… A i tako se nekako posložilo.
Spojili su nas školski dani pa smo i u onim fakultetskim nastavili skupa prolazit kroz sva ta silna životna propitkivanja, nagađanja, poteškoće i problem(čić)e koje ljude muče s dvadesetak godina. Da budem iskrena, nismo se baš prečesto čuli, ali, bez obzira na to koliko bi mjeseci tišine bilo između nas, sa svakim smo susretom nastavljali tamo gdje smo stali. Znate o čemu pričam, zar ne? Kao da je to bilo jedno od onih čvrstih prijateljstava za koje ti se čini da ne može izblijedit i da je otporno čak i na taj glupi i okrutni zub vremena. Treba valjda ponešto vremena da shvatiš da takvo šta ne postoji i da apsolutno sve na ovom svijetu prolazi… Baš kao i, eto, nas dvoje.
Dogodi se život
I već unaprijed znam sve floskule kojima ljudi ove moderne današnjice vole objašnjavat takve stvari.
,,Da su to bili pravi prijatelji, ostali bi. Gubiš samo ljude koji nisu ni trebali bit u tvom životu, to su vjerojatno bili energetski vampiri (ovo je zadnjih godina postao posebno popularan i jednako toliko iritantan izraz) koji sišu tvoju preposebnu dušu, sve se događa s razlogom, da je trebalo bit bilo bi, blabla.” Kao da čujem njihov odjek. Jer, postalo je nenormalno popularno sve polarizirat i naginjat ka tome da su stvari ili crne ili bijele. Možda prolazi na Instagram slici, ali stvarni je život upravo ono što se događa između to dvoje.
Jer da je doista sve crno ili bijelo, ne bi imao one trenutke kad se vidiš s nekim nakon tri godine i kad te lagano stisne oko srca kad shvatiš da se još uvijek možete smijat, glupirat i pričat kao i u vremenima kad ste se družili skoro svaki dan. Jednostavno ne možeš da se ne zapitaš… Zašto ste uopće i pustili da nešto toliko dobro padne u zaborav?
Možda je čak faks jedna od prvih linija iza kojih najviše osjetiš razliku. Dok si unutar nje, toliko je lako dogovarat druženja, menze, kave između predavanja, lumpovanja po studentskim domovima… Većinom je zapravo dovoljno je da se pojaviš u fakultetskoj zgradi jer kasnije sve ide nekakvim divnim, uzbudljivim i spontanim tokom. I, iako negdje u pozadini znaš da ništa ne traje vječno, opet te zaboli kad shvatiš koliko se brzo sve to raspline onog trena kad iskoračiš iz te zone.
Odjednom svatko bira svoj put. Događaju se selidbe, ozbiljnije veze, brakovi, djeca, kupnja prvog auta, gradnja karijere, pokušaji da rastegneš plaću i pokriješ nekako sve te glupe ‘odrasle’ troškove kojih prije vjerojatno nisi bio ni svjestan. Događaju se i posao, treninzi triput tjedno (jer te od sjedenja na tom istom poslu luđački krenu bolit leđa), udobni kauč koji te čeka na kraju napornog dana i Netflix na kojeg trošiš puno više vremena nego što si spreman priznati.
Razumljivo je da postanemo sebičniji u dvadesetima jer je to prvi put da naše odluke postaju samo naše i da imaju težinu koja se odražava na cijeli životni put. Razumljivo je da se više okrećemo sebi i da nam to vrijeme treba da shvatimo kojim putem želimo ić i kako možemo poboljšat kvalitetu svog života. Želimo se dokazati sebi, uspjet u nečemu i izgradit kakvo-takvo samopouzdanje u stvarnom svijetu gdje se ne vrti sve oko ocjene, ispita i oko toga koji studentski poslić odabrat da ti pokrije troškove subotnjeg izlaska. Želimo možda i vezu koja će ovaj put imat smisla i bit vrijedna borbe.
I u tom se razdoblju, dok se toliko silno trudiš iz sebe izvuć najbolje, polako gube prijatelji s kojima si dotad možda bio kao prst i nokat. Jer, oni nisu ono što ti donosi povišicu ili više novaca na poslu. Nećeš s njima imat djecu, zasnivat obitelji ili započinjat zajednički život. Oni nisu onaj mjerljivi dio tvog osobnog napretka pa je, u svijetu gdje vodiš ili utrku s vremenom ili sa sobom, toliko lako zaboravit na to koliko su važni. Ne samo važni, nego neophodni da bi uopće prošao kroz ovaj život koliko-toliko zdrave glave.
Ne odlaze samo loši ljudi koji nisu bili za nas
I ne, nije ovo ona idealna priča u kojoj bi se odjednom trebali trgnut i zadržat ili vratit sve one kvalitetne ljude u čijem se društvu dobro osjećamo. Neki od onih s kojima smo se najjače smijali i s kojima smo dijelili jako puno izblijedit će čak i u sjećanjima. Oni neki drugi ostat će jedna kava godišnje, ako ne i rjeđe. I ne možemo ih sve vraćat u svakodnevni ritam jer… Život. To je valjda mjesto s najmanje hepi endova, iako ih, logično, tamo nekako najviše očekujemo. Ne možemo ga zasnivat niti na sentimentalnim obećanjima o tome kako ”idući put sigurno nećemo toliko dugo čekat na kavu”, kad znamo da ćemo se jedva okrenit oko sebe, a par će godina ponovo proć k’o za čas i opet će se dogodit isto. U redu je da dolaze i ostali životni izbori koji nekako sužavaju krug ljudi s kojima se družiš. U redu je onda da neki u svemu tome i ostanu ta jedna kava godišnje. Ali ne bi bilo u redu da to postanu i oni drugi. Znaš već, oni s kojima se čuješ češće i s kojima si prošao toliko uspona i izvukao se iz toliko padova da ih jednostavno ne želiš pustit. S kojima je šutnja nešto neopisivo. Koji ti nekako znaju popravit i dobar i loš dan. Da, oni koji su jednostavno tu… Iako ne mora značit da će vječno bit.
Jer, život je taj koji će uvijek ić ”protiv” prijateljstva. Svaki novi cilj, novi korak ili veći pothvat oduzima vrijeme i toliko te zaokupi da je tako lako zaboravit koliko je lijepo onako bezbrižno uživat s prijateljima i znat da je netko tu za tebe, jednako kao i ti za njega. Tu više nema gluposti kao što su one da ”u životu ostaju oni koji tu trebaju ostat”. Ne, ostaju oni zbog kojih si spreman stisnit zube i potrudit se. Zbog kojih si spreman, ne samo nać vrijeme, već ga i stvorit. Jer, život je ionako prekratak za puno stvari – kako onda ne bi bio i za to da dopustimo da takvi postanu uspomena?
Do sljedećeg… Druženja onda :)[:]
