[:hr],,Majo, slušaj.” Zovnila sam je, sva zabrinuta. ,,Imam važno pitanje. Kako se pravilno diše dok pjevaš? Ja sam mislila da treba izbacit stomak, al brate mili, sad mi ova govori da ga treba uvuć. Neki su mi prije govorili da ti se donji dio leđa mora raširit k’o bačva, a drugi da je poanta da ti se rebra rašire. Čula sam isto tako da nije ni bitno šta se točno pomiče nego da moraš samo jako stisnit donji dio stomaka. Pa ko je u pravu?? Ja ću poludit!”
Maja je umirala od smijeha na moj usplahireni ton.
,,Stvarno nisam o tome nikad razmišljala.” Priznala je kad se prestala smijat. ,,Ja sam to na skroz drukčiji način učila, nisam obraćala pažnju na takve detalje. Evo, sad kad si spomenila baš sam išla gledat šta će se desit kad udahnem i… Šta ja znam, meni se donji dio stomaka raširi, da. Ali mislim da ti nije to baš bitno, valjda bi ti tribala pronać način koji funkcionira za tebe…”
Ček, šta? A kako, molim te? Što se mene tiče, umjesto toga mi je mogla i reć da se odem lansirat na Mars – i jedno i drugo mi je izgledalo nemoguće.
Tj., bar se tako činilo do 2017. (godina dana poslije) , kad je u moj život ušetala osoba koja mi je pokazala da je za mene bar jedno od to dvoje ipak moguće.
Priča o jednoj profesorici pjevanja
Pošto sam još uvijek tu na Zemlji znači da je ipak ovo prvo u pitanju, odnosno da sam nekako uspjela prokužit veliku tajnu disanja.Taman sam u tom nekom razdoblju razmišljala kako bi mogla ponovo krenuti na pjevanje, kadli mi se, k’o naručen, javio kolega i rekao da je krenuo na sate kod jedne profesorice i da je prezadovoljan. Pošto ju je baš nahvalio, rekoh, ajd, nemam šta izgubit. Zovnula sam je, dogovorila probni sat, došla tamo, otpjevala nešto da ona vidi na čemu smo i stisnula se očekujući kritike, kad ono… Sasula mi je i gore od toga.
Držanje. Plitko disanje. Pozicija glasa, boja koja uopće nije moja. Položaj glave, turanje brade naprijed, dizanje glave u nebesa kad želim doseć neki visoki ton. SVE. Sve je, ljudi moji, bilo koma i sve je iskritizirala. Nije bilo lako slušat, ali nešto mi je već tada govorilo da sam došla na prava vrata.
Bila je apsolutno u pravu oko svega. Katastrofalna tehnika je bila dijelom i moja krivica pošto nisam dovoljno vježbala, ali kad pogledam koliko sam se pogubila pokušavajući slijediti različite savjete u tom području, možda i bolje da nisam jer bi napravila više štete nego koristi. Zbog tog džumbusa informacija ništa mi ionako više nije bilo jasno tako da pojma nisam imala u kojem smjeru ići.
,,Moramo krenuti skroz od početka, pa ti ne znaš ni osnovne stvari.” Nastavila je profa strogo, a ja sam se pokunjeno složila i zaključila da stvarno želim zaboravit krivo naučene stvari i jednostavno ići od nule.
Učenje je započelo – pokazala mi je snimke dijafragme, glasnica, objasnila mi fiziku koja stoji iza nastajanja tona. Rekla mi je što se događa s glasnicama kad se pjevaju visoki,a što kad niski tonovi. Objasnila mi je poantu triju osnovnih stvari u pjevanju: pozicije glasa, disanja i pritiska iz trbuha. Rekla mi je da se pokušam sa svakom vježbom fokusirat na te tri stvari, i to bez da mozgam o tome kako ću zvučat, hoću li falšat ili šta će se točno događat tijekom disanja.
,,Ishod zasad ostavi sa strane, on nije bitan. Idemo radit i samo ćemo tako vidjet gdje ćemo doć.” Zaključila je i s tim je sve krenulo.
Savjeti zlata vrijedni
,,Hoće li ti se trbuh raširiti ko bačva ili se jedva pomaknut s mjesta nije ni bitno.” Pojasnila je te neke moje nejasnoće. ,,Svačije je tijelo različito tako da ne možemo očekivati da će kod svakoga ishod biti isti. Bitno je da naučiš disat duboko i pravilno ,da ne budeš u grču i da pronalaziš načine da ne nanosiš štetu i bol svojim glasnicama. U tome svemu će tvoje tijelo reagirat na tvoj način, a ne na moj.”
Davala mi je korisne informacije i neutralne činjenice, pritom me potičući da osluškujem, istražujem i otkrivam sebe u tome svemu. Oduševio me takav pristup. Bio je jednostavno drukčiji od svega s čim sam se dotad susrela. Ipak, unatoč početnom oduševljenju, dosta mi je loše išlo pa sam vrlo brzo postala frustrirana.
,,Moraš prihvatit i da nije svaki dan isti.” Tješila bi me. ,,Ponekad ćeš bit preumorna, a ponekad grlo ne želi surađivat jer je jednostavno ono tako odlučilo. Ako nešto u jednom trenutku ne možeš, ne znači da radiš krivo pa da automatski moraš sve mijenjat, već, eto, može bit takav dan. Zato je bitno naučit osluškivat svoje tijelo i prepoznat kako ono reagira, bilo u dobrim ili lošim uvjetima. Samo nastavi raditi i probaj izvuć maksimum iz situacije kakva jest, a ne forsirat i krivit sebe.” Nasmiješila bi mi se ohrabrujuće i onda bi nastavile s radom.
Bilo je nešto u tim riječima što me istinski dizalo onda kad sam mislila da ne mogu. Nisu to bili oni generički savjeti tipa:,,bit će sve okej, nemoj se sekirat, što se više stresiraš to se više grčiš, samo zatvori oči i opusti se pa ćeš moć sve što poželiš.”
Ne, nećeš. Neke dane nećeš moć sve što zamisliš ili, čak, što inače možeš. Ponekad se osjećaš lošije, sputano i malaksalo, bez da točno razumiješ zašto i sigurno ti neće pomoć da, umjesto da prihvatiš situaciju, kreneš k’o papiga ponavljat motivacijske izreke s Instagrama ili očajnički tragat za tuđim načinima u nadi da će te oni izvuć. Maksimum iz jednog takvog dana neće bit maksimum kojeg možda možeš inače dat, ali to ne govori ništa pretjerano loše o tebi koliko samo to da si čovjek i da ti se događa ono što se događa svima – život.
I tek su mi takve riječi i takvi satovi pjevanja počeli pomagat da se zapravo i generalno u životu počnem više oslanjat na sebe i svoju prosudbu te da smanjim tu potrebu da se konstantno vodim tuđim savjetima koje vrlo često, iako sam ih revno slijedila, nisam pošteno ni razumjela.
Budi učenik, a ne sljedbenik
Trebalo je dosta, ali s vremenom su mi stvari postale puno jasnije, čak i onda kad mi baš i nisu išle najbolje. Odavno sam se prestala pitat koliko se moj trbuh treba raširit dok pjevam. Sad puno bolje razumijem svoje tijelo i glasnice. Znam kad na svirkama mogu izvuć visoke tonove, a kad ne i onda se tome prilagodim. Iako je moja tehnika daleko od savršene, konačno sam počela pjevanje doživljavat kao prijateljsku suradnju mene, mog tijela i mojih emocija. Najvećim sam dijelom radila na postavljanju kvalitetne baze i razumijevanja sebe jer, baš kao i u životu, sve ostalo su proizvoljni dodaci – baš kao što je riječ i s tim famoznim širenjem ili grčenjem trbuha tijekom pjevanja.
Fascinantno je da jako puno ljudi koji podučavaju druge (u bilo kojem području) zapravo ne zna odvojiti neutralne činjenice od vlastitog iskustva u tom polju. Jednostavno ne možeš ljudima servirat cijeli paket jer im time govoriš da ono što vrijedi za tebe automatski treba vrijediti i za druge. Šta se ne stvaraju na takav način sljedbenici, a ne učenici? Pravi je učitelj valjda tu da ti da bitne smjernice, ali i ono puno važnije – podršku da ti sam nađeš svoju put, a ne da ga pratiš k’o zaluđena ovca, bez da razumiješ šta točno radiš i zašto neke stvari, koliko god se trudio, možda i ne funkcioniraju za tebe.
I to bi bilo to zasad, ljudi. Ovaj je post, između ostalog, i veliko hvala profesorici koja me tome naučila. :)[:]
