[:hr]Bilo mi je teško. Kumila sam, molila i plakala. Teško mi je bilo i disat, cijelo me je tijelo bolilo. Pokušala sam razgovarat, jer znaš kako kažu, razgovor uvijek pomaže. Nije palilo pa sam se počela otimat i divljat. Ni to nije pomoglo i ništa mi više nije preostalo. Pokunjeno sam se ustala i krenula. Čekao me dug put odbacivanja jednog po jednog dijela sebe. Valjalo mi se onda bar oprostit…
Kad ne možeš bit to što jesi
I većina nas je prošla takve stvari, koliko god se nerado prisjećali toga ili si predbacivali. Doduše, neki od nas sporije uče (da, pogađate, nađem se u toj kategoriji tu i tamo) pa su morali utvrdit gradivo prolazeći to više puta. Neki to sigurno još uvijek (ne)svjesno prolaze.
Znate već o čemu pričam – o onim katastrofalnim vezama u kojima si konstantno trebao žrtvovat i umanjivat sebe da bi taj odnos opstao. Što odzvanja u tvojoj glavi kad se prisjetiš takvih? Meni je dovoljno zatvorit oči da se sjetim…
Ne smij se glasno, Ana, ne zbijaj neprikladne šale. Nemoj izgledat tako kako izgledaš. Nemoj da se ono što ti želiš kosi s onim što on želi. Zašto ti se na neke dane više druži s prijateljima nego s njim? Nema toga. Ne smiješ se s njima zabavit bolje nego s njim, znaš to. Nemoj da ti se ne da pričat ili dopisivat taj dan, a probaj se i uvijek javit na telefon unutar pola sata. Znaš da si uvijek za probleme kriva ti pa ima da ti svaki put zoveš prva i da ti tražiš rješenja. Njemu je dopušteno imat loš dan, ali ti ga, Ana, nemoj imat jer si naporna s tim. Lijepo je znat da želiš nešto više u svom životu i da imaš želje i snove. Ha-ha. Idi po to ako već moraš, ali, opet, ako odeš, nemoj se više vraćat.
,,Sama si si to dopustila, Ana.” Reći će neki. I jesam, ne kažem. Kad si nesiguran i neizgrađen, veza se toliko lako može pretvoriti u jedan bolni, zamorni i beskrajni put na kojem ti se čini da je druga strana uvijek u pravu i da je sve što ne valja u vezi ili u ovom svijetu zapravo, manje-više, tvoja krivica.
Stalno uvjeravaš sebe da se sve veze temelje na kompromisima i da ne može uvijek sve bit po tvom. Čak budeš i ponosna na sebe jer vidiš da u vezi s njim pobjeđuješ svoju sebičnost i razmaženost; spremna si žrtvovat nešto za nekog drugog i pritom ne mislit samo na sebe. Jedino što je problem, hm, kako da to kažem – taj što UOPĆE ne misliš na sebe.
I guraš takvu vezu bez nekih većih problema sve dok se ne pojavi ta jedna misao u glavi koja, jednom kad dođe, više ne da mira, iako se trudiš svim silama ne izreć ju jer… Pa eto, onda će postat prestvarna i nećeš ju više moć povuć i sakrit pod tepih. Da, onaj isti gdje skrivaš i to da misliš da ta veza nikako nema smisla i da, kad bolje razmisliš, nikad nije ni imala.
I, Ana, ta misao…Daj, budimo realni, znaš da je tako – da si ti ono što jesi, znaš da APSOLUTNO NIKAD ne bi bilo vas.
Rez je strašan, ali možeš!
A kad je veza loša, loše je i sve drugo u životu. Postaješ sve nesretniji, a uvjeravaš se da si sam kriv za to. U neku ruku i jesi, al ne na način na koji sam sebi to predstavljaš.
Ja sam uvijek mislila da sam nesretna u vezi jer sam nezadovoljna drugim stvarima koje nisam sredila u svom životu, bilo da su to posao, redovitiji treninzi, glazba i svirke, posvećenost hobijima ili bilo šta drugo di čovik sebe gradi.
Ali… Ne, ne i NE.
Sve da ostatak tvog života i jest savršen, ništa izvana ne može popravit vezu koja je trula iznutra. To je kao da cijelo vrijeme nosiš cipele tri broja manje – ubijat će ti prste bio ti direktor ili besposličar.
Loša veza koja od tebe traži da stalno odbacuješ sebe radi ‘vas’ je teret kojeg se NE SMIJE skrivat ni od drugih, a pogotovo od sebe. Znam da je teško to priznat sam sebi; bila sam tamo, držeći se te iluzije o vezi vrijednoj truda kao pijan plota i misleći da ne znam i ne mogu bez te osobe.
A znaš šta? JEBEMU MATER, ITEKAKO MOGU, A MOŽEŠ I TI.
Nemoj stisnit zube da ne izađe sve ono što želiš reć, nego stisni zube da skupiš svu hrabrost koju imaš i iskoračiš iz toga. Znam da to na prvu izgleda kao kraj svijeta; u neku ruku i jest, ali kraj onog glupog svijeta koji postoji samo u tvojoj glavi i koji je čak i tamo već odavno prestao imat smisla.
Toliko si dugo oduzimao sebi stvari koje te usrećuju i koje su osnova tvog bića, samo da bi stao u neki mali kalupić loše veze. Normalno da se onda osjećaš maleno, bezvrijedno, glupo i bespomoćno. Još se ta tvoja sićušna čahura uvijek dodatno smanjuje i uvijek traži od tebe da odbacuješ sve više i više sebe, sve dok prestaneš i imat osjećaj da si ti ti. A kad do toga dođe – s čim i za što da se onda boriš u ovom surovom svijetu?
Znam koliko je strašan taj iskorak i znam da jako boli. Zamijenit jedan mali zatvoreni svijet onim velikim i stvarnim za kojeg se ne osjećaš nimalo spremno… Uf. Meni su trebali mjeseci da skupim hrabrost jer sam, kao i svi, tražila prečicu koja bi mogla manje bolit. Ali nema ni prečice ni recepta, samo jedna velika odluka.
Jer, još jednom, znaš šta? Možeš.
U toj maloj, zatvorenoj vezi koja te guši sigurno nema više ništa za tebe, a da ti pravo kažem, vjerojatno nikad nije ni bilo. Da si stvoren za takvu čahuru, u startu bi bio puno manji nego što jesi i ne bi se morao odricat tolikog dijela sebe da uopće staneš.
Veliki svijet je strašan samo na prvu. Početno razdoblje suočavanja s njim je mučno, stresno i gorkog je okusa. Ali jedino tamo ima dovoljno mjesta da istražuješ i potom pronađeš kutak u kojem možeš stvorit nešto svoje što te veseli i što nećeš morat odbacit radi nekog drugog. Jedino tamo imaš dovoljno prilika za učit uzgajat muda i ić za nečim što TI želiš. Možeš ponovo bit cjelina, a ne izgubljena polovina ili trećina onoga što zapravo jesi. I nitko ti sa strane neće moći reći koliki bi trebao bit taj tvoj kutak. Nitko doista neće moć povuć granicu i zaprijetit ti:,,Dalje ne možeš.”
Mnogi će to pokušat, ali jebeš njih. Ti ćeš dotad već naučit da MOŽEŠ.
I onda ćeš se, nakon nekog vremena, jednostavno okrenut iza sebe i sve one stvari kojih tad nisi bio ni svjestan, odjednom će ti sjest i posložit se u glavi. Bit će ti jezivo kad shvatiš koliko ljudi generalno odustaju od sebe radi nekakve iluzije o tome da loša veza, grozan posao ili nešto treće što te tjera da se uvijek osjećaš maleno i bezvrijedno ima neku bitnu ulogu i smisao u njihovom životu. Mislim, i ima ulogu, i to onu da te podsjeti da pobjegneš glavom bez obzira i nikad se više ne vratiš u to.
Vjerojatno ćeš u nekom trenu i popizdit jer si toliko dopuštao da zbog nekoga gubiš i hrabrost i sve ostalo što je danas glavni dio tebe. Htjet ćeš izudarat i sebe, a još više onog nekog zbog kojeg je sve to došlo. Neću reć da to pustiš ili se baviš opraštanjima jer znam da to nije uvijek lako. Proć će jednom, ali treba vremena. Dotad si dopusti bar da ga dobro išaketaš, izlemaš i ispsuješ u mislima.
Jer, hej, sutra je već novi dan, a znaš šta? Lakše jer jer si i ti nekako novi 🙂
[:]
