Prazno sam ih promatrala. Kad nisam gledala njih, oči su mi nekako tupo bile uprte u pod. Nije da sam mislila da sam na krivom mjestu niti mi je bilo loše. Crne misli koje su me obuzimale kao da su prestale birat mjesto i vrijeme. Jedino im je zajedničko bilo da se više nisam znala borit s njima.
Nisam se mogla prisilit nasmijat ijednoj šali ili sudjelovat u razgovorima. One su dotle oduševljeno pričale o svojim idejama i o tome kako bi to mogle kombinirat s onim što su otkrile na radionici. Bilo nas je devet. Devet žena koje su se okupile slušat o frilensanju, pokretanju svog biznisa/bloga i sličnim temama. Devet žena s intrigantno različitim snovima, željama i ambicijama. Devet žena na radionici kojoj bi se dvije godine ranijei ja veselila koliko i one i koju bi smatrala nekom vrstom prekretnice. Kao ono kad pogledaš motivacijski video, osjetiš nalet uzbuđenja i misliš da se u tebi konačno prelomilo ono nešto što će sad dovest do promjene. Sjedila sam među tim ženama i otkrila da nikako više nisam i ne mogu bit u takvom stanju uma. Da mi nijedan motivacijski video ili radionica više ne predstavljaju ulazak u novu etapu života niti to da će od sutra sve bit drukčije. Pitate se o čemu pričam? Jednostavno sam se umorila od početaka.
Od ponedjeljka krećem!
Da budem iskrena, počela sam ih se bojat. Ne zato što me bilo strah promjene, dapače. Volim nove ljude, stvari, mjesta, kazališne predstave, filmove, putovanja, pjesme, nova jela. A i živim na način da sam dosta dugo mogla bit konstantno opijena tim uzbuđenjem koje imaš kad ti je svaki dan drukčiji i kad nemaš neku ustaljenu rutinu.
Čak su mi i ponedjeljci nekako bili dragi. Ne zato što sam lajf kouč koji je došao tu prosipat one ”nađi posao koji voliš i nećeš morat radit ni jednog dana” priče – bit će ili nakon dugo vremena ili nikad da takvo nešto od mene čujete. Ponedjeljak mi je bio drag jer mi se činilo da je to jedini dan kad odradim stvari kako treba. Tad sam ponosna jer zanemarim da su mi vokalne vježbe i treninzi doma jako dosadni i svejedno ih odradim.
Nije ti toliko teško jer ponedjeljak je, u kontekstu početka tjedna, takav da nosi taj neki opojni entuzijazam. Nosi onaj miris uzbuđenja kao kad ideš na prvi spoj. Nosi onaj početnički zanos kao nekad davno u školi, kad kupiš novu bilježnicu pa pišeš polako i strpljivo, uvjeravajući sebe da ti se neće do kraja polugodišta sve to pretvorit u švrakopis na hrpetini polurasparanih stranica po kojima još nekako završe i mrlje od čokolade ili soka od naranče. Nosi onaj osjećaj zanesenosti dok se diviš novim bijelim tenisicama pa razmišljaš kako s njima neće bit kao i sa svima dosad jer ćeš na njih više pazit.
Ponedjeljak nosi osjećaj da dolazi nešto novo pa si automatski više motiviran jer ti se čini da si i ti nekako novi. I to je ono čega se bojim. Početaka i iluzije koje donose. Jer, prebrzo dođe taj utorak koji te tako grubo prizemlji i podsjeti da si ipak onaj stari koji toliko lako poklekne pred prvi ‘ne da mi se’ koji naiđe.
A što je s utorkom?
Već u utorak izgubim volje i entuzijazam za nastavit sa svojom ‘to do’ listom. U utorak više nema onog glamuroznog osjećaja koji te prati kad nešto započneš. Nema zaljubljenosti. Ako je ponedjeljak prvi spoj, utorak je već ustaljena veza kojoj prijeti neka dosadna rutina. Ako je ponedjeljak tren kad kreneš u teretanu, utorak je dan kad još uvijek misliš da si Rocky Balboa jer si jučer vježbao pa ti je lakše smislit izliku zašto to ne moraš ponovit i dan poslije.To je dan kad kreneš odgađat stvari i ostavljat ih za sutra. A srijeda se, nažalost, ponedjeljka više niti ne sjeća.
Kako da se onda veseliš počecima ako znaš da nisu realni? Kako sam mogla sa svim onim ženama entuzijastično dijelit svoje snove i ideje kad sam znala da je njima nedjelja kad se tek pripremaju započet neke stvari, dok sam ja zapela na prokletom utorku?
Jer ponedjeljak toliko malo vrijedi. To je samo isprazna iluzija koja se prebrzo ispuše. Prvi dan teretane, koliko god dobar trening bio, ne vrijedi apsolutno ništa ako poslije njega neće doć i pedeset prvi. Iako toliko ljudi nakon mjesec dana veze već stavlja zaljubljene slike o tome kako su pronašli ljubav svog života, većina takvih misteriozno nestane za manje od godine.
Zapravo, što se više zaneseš na početku, to mi se više čini da su veće šanse da ćeš jedino tamo i ostat. I zbog toga sam ih počela bojat. Dapače, počela sam ih mrzit. Jer, toliko sam im se veselila da mi je bilo teško vraćat se u stvarnost gdje gubiš taj početnički entuzijazam. Zapravo, toliko sam nekako ”računala” na njih da sam se u jednom trenutku stvarno bojala da će mi život ostat samo hrpetina ideja i početaka koji jednostavno nikad neće dobit svoju točku na i. A sve zato što stvari, kad prođe početak, postanu napornije, teže i… Nekako dosadnije.
Teže, ali i….
I, iako u tome ima najmanje istine, i dalje jedni druge tješimo i govorimo da je najteže krenut i da poslije ide lakše. A ono, tek poslije i dolazi posao. Tek poslije ostaješ bez motivacije i početnog zanosa zbog kojeg se ni nisi morao previše trudit da bi nešto funkcioniralo ili da bi se ti dobro osjećao. Tek poslije postaješ odrasla osoba koja se nostalgično prisjeća onih ranijih dana kad su stvarni bile bezbrižne i lake. Tek poslije je sve na tebi. I tek poslije ću vam i završit ovaj post. Pokušat izgurat taj utorak i prebacit se na srijedu. Imam osjećaj da će me tamo negdje u četvrtak čekat neki novi val zaljubljenosti i motivacije. Onda kad se okrenem i shvatim koliki je dio puta, odnosno tjedna iza mene. Onda kad budem znala da sam uložila sebe u nešto, čak i kad mi se baš, baš nije dalo. Ono kad nečemu u što ulažeš daš ljepotu – ali baš stvarnu ljepotu sa svim svojim nesavršenostima, a ne onu nerealno lijepu iluziju koju nosi početak. I kad ću se veselit nastavku nečega što sam već izgradila, a ne samoj ideji.
A možda i neće, ne znam. Javit ću vam.
Do srijede onda…. Ili čak petka, tko zna. 🙂
