Priča o ljetnom nomadu

[:hr]Sve je krenulo negdje početkom ljeta 2018. Krivi su, rekla bi, besparica nastala zbog naleta ludosti u kojem sam se istrošila na putovanja malo više nego što sam htjela, nemiran duh i nekoliko mojih ”MOŽE, DOLAZIM SVIRAT, GDJE GOD TO BILO”. Ne čini se da za nomadsku avanturu treba tako puno, jelda?

Prvi spas od financijskog kraha i onaj početni korak ka nomadstvu donio mi je kolega kad je, usputno u razgovoru, spomenuo da bi trebala otić na Street music festival u Biogradu. Bio mi je to prvi glas o takvom nečem u Hrvatskoj.

,,Dobiješ smještaj i hranu, a navečer sviraš koliko ‘oćeš.” Napisao je, a ja sam odahnula od olakšanja. Dobro je, ako zaradim i dvjesto kuna u tih tjedan dana, bar, za razliku od ostalih putovanja, nisam u minusu. A i nikad dosad nisam svirala na ulici, pa ajmo i to probat.

Druga slamka spasa pojavila se nedugo zatim; nazvao me čovjek kod kojeg sam svirala u Zagrebu, rekavši mi da je otvorio kafić u Novalji i da bi volio da dođem nastupat kad god mogu, i to na periode od 5-6 dana. E, od tog mi se tek zavrtilo u glavi. Znači, ne samo da ću se izdić iznad nule, nego ću si još moć priuštit i pokoji gušt i kupit novu gitaru! Zvuk na staroj već je bio pomalo kritičan i konstantno sam imala problema s tim kako da ju prištekam na razglas i naštimam bez da huči, jauče i para uši.

Iskreno, ne znam ni sama kako i zašto, ali nakon toga su se pozivi i prijedlozi za svirke samo zaredali – u sljedeća dva mjeseca, desetak nastupa koje sam imala dogovorene pretvorilo se u pedeset! Vodice, Šibenik, Makarska, Rab, Biograd, varaždinski Špancirfest, Tuheljske toplice, nove lokacije u Zagrebu… Stalno sam upoznavala nove ljude i prihvaćala sve prilike koje su mi se otvarale nekim ludim stjecajem okolnosti. Nije to bio baš najpametniji potez, ali nisam, isto tako, ni ja osoba koja odluke donosi baš promišljeno (ne kažem ovo kao dobru stvar) tako da su se stvari jednostavno poklopile i odvele me u jednu ludu avanturu koja se nastavila i ovo ljeto i koja me, kad pogledam unutrag, definitivno oblikovala i izgradila – i to, kako to obično ide, najviše zahvaljujući onim lošim i težim stvarima.

Jer, nije sve onako kako izgleda na prvu….

Bezbroj sam se puta naslušala onog ”blago tebi kako živiš, lako tako, samo putuješ po Dalmaciji i onda navečer malo pjevaš, moš se kupat, ne moraš se kuvat u Zagrebu”. Većinom bi slegnula ramenima i mlako se složila, u sebi tražeći riječi kojima bi rado izvrištala iz sebe sve ono što me zna mučit tijekom ta tri luda mjeseca. Ne, ne želim vam reć da mi je loše niti da se bavim najtežim poslom na svijetu, dapače; ima svojih milijun prednosti, lijepih i uzbudljivih stvari i svega pozitivnog, ali… To je jedan dio.

Onaj drugi dio… On, nažalost, zaokupira veći dio dana. Konstantno sam jurila s jednog busa na drugi, pokušavajući ekonomično i brzo skupit sve stvari koje sam nosila. Gitara, stalak, kufer s opremom i odjećom, laptop, ruksak, a ponekad i zvučnik – kako da se čovjek ne osjeća kao zadnji magarac u trenucima kad je prisiljen sve to istovremeno natovarit na sebe i  nosit uokolo? Bilo je situacija kad me nijedan taksist nije htio skupit i vozit na relaciji od jednog kilometra (iako za takvo što u sezoni uredno traže 40-50 kuna), tako da su me i tad dočekale sve radosti magarećeg puta, i to na 35+. Neću vam lagat, u takvim mi se trenucima bilo teško prisjetit zašto to sve radim. Ne samo to – mrzila bi taj posao i proklinjala sebe jer sam uopće i izdogovarala te svirke. Jednako sam se osjećala i onda kad bi satima čekala buseve koji su kasnili zbog gužvi u sezoni. Doduše, nisu bili neka utjeha ni kad bi se pojavili, pošto je većinom bila riječ o uskuhanim olupinama iz pretprošlog stoljeća, koje samo što se ne bi raspale na onim rupičavim dalmatinskim cestama.

Istina, ove je godine dio s tehnikalijama bio lakši jer sam beskrajne kilometre sad provodila u svom malom autiću, ali opet, postoji onaj teži dio kojeg teško da ti išta može nadomjestit – činjenica da si sam. Štogod da radiš, prolaziš i kako god da se osjećaš… Sam si.

Nema onoga tko će s tobom podijelit terete, bilo fizičke ili one na duši. Nema ni onog tko će te lupit šakom u rame i reć ti da ne kukaš; kao ni onog tko će razumjet zašto ti to ponekad treba. Nema onoga tko će te zagrlit kad navečer šetaš uz more i kad bi najradije sve poslao k vragu jer ti je dosta toga da svaki dan moraš sam sebe dizat, motivirat za dalje i uzimat tu gitaru koju ti se, nakon dva mjeseca svakodnevnih svirki, više ne da ni pipnut. Nema ni onoga tko će ti uputit ohrabrujući pogled onda kad, po tko zna koji put, staješ pred nepoznate ljude, spreman da se ogoliš ispred njih i da izvučeš i zadnji atom snage kako bi bio nasmijan/vedar/pristupačan onda kad ti se to stvarno, ali STVARNO ne da. Da, upoznaš puno ljudi, ali, kad se svjetla ugase, sam si u pokušaju da izgradiš i živiš tu neku svoju priču, koja ti, u takvim trenucima, polako počinje gubit smisao.

…ali se pričaju lijepe priče

Tek kasnije, kad se okreneš iza sebe, shvatiš koliko te samoća zapravo očvrsnula i potaknula da se (na)učiš nosit sa sobom u apsolutno svim izdanjima, kao i da se preispitaš oko toga zašto radiš to što radiš i gdje uopće želiš usmjerit svoje napore. Previše sam se puta zapitala što mi sve to treba i jesam li jednostavno mogla posložit drugačije. Da, voljela bi imat više svirki s drugima, a manje onih koje su solo. Jednako tako, voljela bi i ne mijenjat lokacije bez ikakvog reda, rasporeda i smisla, kao što sam radila prošlo ljeto i velik dio ovog. Svašta bi voljela, ali ponekad ne možeš previše birat, tako da su sve one lošije stvari samo cijena koju moraš platit za svoj izbor. Izbor zbog kojeg, unatoč svemu, definitivno nisam požalila. Jer bilo je tu prekrasnih priča, iskustava i poznanstava.

Skakala sam sa stijena i plivala, puštajući da more ispere sve gluposti koje bi mi se nakupile.
Obožavala sam popit kavu uz more u trenucima kad bi dolazila, a kasnije i odlazila iz nekog mjesta. Imala sam dojam kao da, u razmaku od samo nekoliko dana sviranja, upoznavanja novih ljudi i života u mjestu u kojem dotad uopće nisam bila, kavu piju dvije potpuno različite Ane. Spavala sam u luksuznim sobama u kojima noćenje košta trećinu prosječne hrvatske plaće, ali i na krevetu koji se doslovno raspao kad sam sjela na njega. Upoznala sam predivne ljude s kojima je bio nevjerojatan gušt razgovarat i smijat se do ranih jutarnjih sati. Plesala sam s dječicom i odraslima, bosa, pod mjesečinom. Putem sam upoznala i Njega, koji je satima ovo ljeto visio sa mnom na mobitelu i prolazio kroz svoje moje uspone i padove te ih nekako učinio lakšima i ljepšima. Koji je jednostavno uvijek bio tu i dodao ovoj avanturi neku novu dimenziju.

Jer to je onaj dio bez kojeg pričanje ovakvih ili bilo kojih drugih priča ne bi bilo moguće – dragi ljudi. Prolazeći poprilično samotnim stazama bavljenja glazbom, shvatila sam da nisam toliko sama kao što sam mislila. Shvatila sam tko su oni tko su uvijek uz mene, čak i kad ne mogu biti fizički prisutni u kriznim trenucima kad ispalim ili se raspadam. Tu su, samo par klikova dalje. Čekaju me s par utješnih riječi, spremni da saslušaju, da razgovaraju, razumiju i… Dalje mi u takvim trenucima ni ne treba. Oni su ti koji me vrate u kolosijek i koji mi napune baterije da mogu nastavit sa svime što radim. Prelako to zaboravimo, znam, ali zapravo jedino se uz njih dijele i pričaju priče vrijedne življenje. Ili žive priče vrijedne pričanja, kako hoćete. A što je najbolje – to vrijedi za sva godišnja doba. 🙂

Eto, dragi moji, do sljedeće (sad već jesenske) priče onda 🙂

[:]