Uvijek je kolovoz imao drukčiju atmosferu od svojih ljetnih prethodnika. Drukčiji prizvuk, boje i ton; čak mu je i miris nekako poseban. Lipanj miriše na početak. Donosi slatkaste arome tek nadolazećeg ljeta kojem se većina veseli valjda od onog dana kad makneš bor ili, u mom slučaju, od prvog trena kad temperature odu ispod 15 stupnjeva. Poslije njega dođe taj šašavi srpanj kad već lagano ludimo od vrućina pa postanemo luckasti, glupasti i nestrpljivi u želji da odemo pustit već pregrijani mozak na pašu. Maštarimo o godišnjem, izležavanju po Zrinjevcu i plažama, koktelima na šarenim terasama ili jednostavno vapimo za dobrom knjigom, hladovinom i tišinom koju smiju ”poremetiti” jedino cvrčci i valovi.
A kolovoz? Miriše na fajrunt, čak i kad to nije. Kao ono kad si u klubu i skužiš da je 3 ujutro; klub radi do 5, ali vrhunac večeri je prošao, ti si se nauživao i sad ti nekako dolazi do glave da i ta večer mora jednom završit.
Miriše na dolazak promjene. Dani postaju kraći, a kad nalete bura, pljusak ili nešto treće, više nema toplotnih udara koji već idućeg dana uspiju vratiti sve u normalu. Sezonsko voće polako gubi puninu okusa i povlači se s polica u trgovinama (do skorog viđenja, lubenice moja draga), gdje više ne možeš naći niti one šarene rekvizite za plažu. Umjesto toga, sve je puno bilježnica, ruksaka i stvari koje podsjećaju na to da dolazi novi val obaveza. Kao mala sam obožavala kolovoz i uvijek sam nestrpljivo odbrojavala dane do povratka u školske klupe – ili bi bar tako bilo do trena kad dobiješ prvu zadaću pa opet kreneš kukat za ljetom.
Škola je već odavno iza mene, a nemam ni neki normalan ritam koji bi nagovijestio da mi rujan donosi kraj godišnjeg i povratak u stvarnost. Dapače, ljeto mi je, već drugu godinu zaredom, period kad imam najviše posla, tako da mi tek sad dolazi odmor na kojem ću proluftat glavu i pripremit sebe za sve one nadolazeće pobjede i poraze.
Unatoč svemu, osjećaj je sličan kao i u djetinjstvu. To je valjda nekakav prirodni ritam koji mi trenutno sjeda k’o budali šamar jer mi se konačno, nakon dva puna mjeseca, vraća želja za pisanjem. Sredina ljeta me ubila s obvezama (koje sam dočekala neorganizirana kao i uvijek), ali i činjenicom da sam, svaki put kad bi sjela za laptop, prazno buljila u ekran, nesposobna da složim makar dvije poštene rečenice. Mozak je odbijao suradnju, riječi su teško izlazile, a inspiraciju sam morala čupat kliještima. Dobra je stvar jedino da mi je tad u stvarnom životu došla hrpa zanimljivih pričica, anegdota i ljudi o kojima jedva čekam pisati.
U sljedećem ću vam postu ispričat kako i kad je krenulo to nomadstvo i kako zapravo izgleda kad lutaš tri mjeseca od mjesta do mjesta, a vjerni pratitelji su ti najčešće samo kufer, gitara i laptop. Kufer čiju pozamašnu polovicu ispuni oprema i koji me naučio da više definitivno nema mjesta za svu onu odjeću i stvari ”koje ću ponijet za slučaj da mi jednom zatreba”. Gitara je za sve one romantične i lude večeri koje sam dijelila s ljudima iz svih krajeva svijeta, dok je laptop bio tu radi dnevnih obveza i želje da sve te dogodovštine pretočim u riječi. Dogodovštine u kojima sam prolazila rolerkostere usamljenosti, nelagode, tuge, frustracija, ljutnje, ali i onog nekog ludog veselja koje te uvijek iznova napuni energijom i podsjeti zašto si uopće i odabrao takav život.
Do skorog čitanja onda. Ili da budemo precizniji – do iduće nedjelje 🙂
