[:hr]I uvijek me iznova obori. Slušam njegove pjesme po milijunti put i, iako znam i svaki ton i slovo napamet, svaki me put štrecne nešto novo. Čak ne ni novo, koliko nešto životno. Uzet trenutak mira, sjest na balkon, pustit njegovu glazbu i… Ma šta će ti išta više?
Oliver Dragojević, ljudi moji. Čovjek čije me pjesme lome na onaj najljepši mogući način i koje kao da su ugravirane u samu srž mog bića. Pjesme s kojima je ponekad lakše izdržat neke stvari i koje te s takvom lakoćom podsjete na svu puninu i ljepotu ovog ludog života.
Pjesme koje su nekako pronašle svoj put do toga da ostanu utkane u beskraj i koje su jednostavno neprolazne. I, kad to znaš, kako onda zamislit da i on nije mogao biti takav? Kako zamislit da je postojalo nešto što će ga omest u tome da se onako šašavo i dječački popne na pozornicu i svima uljepša, ma ne večer, nego život? Kako zamislit da nekog kao što je on može zaustavit nekakva prokleta boleština? Kako zamislit da takvi zbilja odlaze?
Ali i povrh toga…
Kako zamislit da ćeš i ti jednog dana otić?
Jer, mi smo više navikli zamišljat da ćemo tu bit vječno pa imamo taj luksuz uzimat sve zdravo za gotovo. Logično nam je pustit neku skupu haljinu ili fensi tanjure, parfeme, čaše i druge stvarčice koje nas vesele da skupljaju prašinu u ormaru i čekaju neke svečane prigode kad će konačno bit korišteni.
Zauzeti smo i zamišljanjem da će članovi naše familije uvijek biti tu pa odgađamo obiteljska druženja, stvaranje novih uspomena ili sitnice koje možemo napravit za njih da ih podsjetimo koliko ih volimo. Zamišljamo i da imamo luksuz trčat za novcima, stalno bit prezauzeti i konstantno stavljat drage nam ljude ‘na čekanje’ jer, čuj, pare će pobjeć, a ovi vjerojatno neće.
Zamišljamo i da imamo luksuz bit posvađani s nekim. Logično nam je imat osobe s kojima dugo nismo pričali i, iako im toliko toga želimo reć, radije odaberemo šutit, ne premostit tu prepreku da (im) se ispričamo kao ljudi i pustit da to sve ostane tek nešto što će nas kopkat negdje u pozadini uma ili oko čega ćemo se kajat negdje s 80.
Zamišljamo da imamo luksuz bit toliko okupirani sobom i ne zovnuti baku ili djeda i poklonit im makar 5 minuta svog vremena, a znamo koliko je starijim ljudima teško jer ih moderni svijet i brzi ritam današnjice konstantno odbacuje, predstavlja kao višak ili jednostavno zaboravlja. U istom tom modernom svijetu običaj je sjetit ih se tek kad umru i onda osjećajem krivice pokušat opravdat svoju nemarnost.
Ali nije tako samo s drugima – zamišljamo da možemo odgađat i uzimanje vremena za sebe. Da, istog onog vremena koje ti je prijeko potrebno da se kvalitetno odmoriš, ugasiš mobitel, udaljiš od svijeta, posvetiš malo svom tijelu kojeg također često zanemaruješ i jednostavno napuniš baterije. Vremena u kojem se trebaš prisjetit tko si uopće i što radiš ovdje.
A zamišljali smo možda i da ćemo uvijek imat priliku otić na Oliverov koncert jer, hej, šta nije on ionako svake godine u Zagrebu?
Ono što, nažalost, zaboravimo je to da, dok mi stojimo usidreni u zamišljanju da imamo svo vrijeme ovog svijeta – to isto vrijeme, gle čuda, prolazi, baš kao i mi skupa s njim.
Jednom ćemo se samo pogledati u ogledalo, začudit i zabrinit. Ček, odakle odjednom ovoliko bora? Otkud sijede? Otkud ova konstantna bol u leđima, koljenima? Zašto mi je tijelo postalo ovako umorno? I to baš sad, taman kad sam se htio pokrenut… I, ček, di su točno otišle sve godine, kad ih se naredao ovoliki broj, šta sam napravio za sebe i druge dosad? I, čekaj… Jesam li stigao na kraju na Oliverov ili bilo koji koncert koji oduvijek želim vidit, ali sam uvijek odgađao sve dok (iz bilo kojeg razloga) nije bilo prekasno za to?
Vrijeme leti, ljudi moji, i ne pita baš stojimo li ispred njega Oliver i neki drugi velikani, ti i ja ili netko peti. Ono nemilosrdne satire sve pred sobom i oduzima nam sve ono čemu smo težili tijekom života, da bi nam na kraju oduzelo i sam taj život. I nema u tome ništa pesimistično jer takav je prirodni ciklus – svi ćemo jednog dana otić i svi zato imamo ograničen period boravka na ovom planetu. Džaba nam se bahatit misleći da smo nepobjedivi pa da imamo luksuz gledat samo sebe i sve živo uzimat zdravo za gotovo jer… Prolazi sve to. Prebrzo.
Prolazi, ali je utješno da nam ipak daje onaj jedan mali djelić beskraja u kojem možemo učinit nešto dobro za druge i sebe. U njemu još uvijek stignemo ulagat i ić za stvarima koje su tog ulaganja vrijedne. Na kraju krajeva – ne može bit prekasno za pokrenit se ako smo još tu. Samo si treba malo češće davat mentalne šamare da se podsjetimo da nećemo uvijek bit. I radovat se makar malom, vlastitom tragu u beskraju više nego beskraju samom.
P.S. Hvala ti, Olivere. Na svemu.[:]
