Trenutak kad sam shvatila da sam zatvorena u kući već punih 27 dana je možda bio dobra prilika da malo ozbiljnije razmislim o tome da se vratim pisanju bloga. I znate šta ću vam reć odmah za početak da makar malo olakšam dušu? U tih 27 dana nas smo tri izašle jednom. Da, bilo je ludo i nezaboravno – krenile smo u trgovinu s maskama i nakon 6-7 minuta nas je zaustavila policija, rekla nam da samo jedna od nas može u trgovinu i otjerala nas doma. Vraćale smo se doma nekih 50-100 metara udaljenosti jedna od druge.
Sad kad o tome pišem, čini mi se kao da se dogodilo prije milijun godina. Čini mi se kao da je i sve ono prije 3.3. (kad sam sletila u Cartagenu) dio nečeg iz prošlog života, a ne ovog. U ovom znam samo za to da je najdalje dokud smijemo ići balkon. Ne mogu uopće zamislit da sam prije nekih mjesec dana još uvijek mogla uživat u ugođaju karipskih plaža i šarenih kolumbijskih ulica.
Prijateljica se doselila u Cartagenu prije nekih 3 mjeseca, a ja sam joj došla u posjetu na šest tjedana (Tea nam se pridružila dva tjedna poslije mene).Točnije trebala sam doć na toliko jer je, evo, baš prekjučer u nekoj paralelnoj dimenziji odletio avion u kojem sam trebala bit. Skoro pa sam mogla osjetit okus ručka kojeg tamo dobiješ i zamislit onaj mir kad pogledaš kroz mali prozorčić, a ispod tebe samo ocean, oblaci i… Manji broj kilometara do doma.
U ovoj korona dimenziji u kojoj se nalazi Ana koja je zapela na drugom kraju svijeta, nitko nema pojma kad će bit letova. U njoj me vjerojatno i čekaju pitanja oko toga kud me vrag ikud nosio u ova vremena i zašto se nisam odazvala kad su po medijima bili naslovi tipa ‘Hrvatska poziva svoje građane da se vrate i da se jave ambasadama za pomoć’.
Da vam pravo kažem, ne zanimaju me takva pitanja jer sam ih dovoljno puta sama sebi postavila. Dovoljno sam puta sebe izmučila u kriznim trenucima s krivnjom i mislima da sam možda nekad ranije mogla otić. Ali, onda se sjetim koliko sam se, recimo, bojala ić u Bogotu koja je udaljena 1200 km; sve je bilo na blef jer su se letovi masovno otkazivali. Dosta je ljudi pokušalo otić doma, ali je ostalo zatočeno na aerodromu i već tjednima nemaju kud. Još uvijek postoje osude tipa ”jesam ti rekao, šta su igdje išli, neka im sad”? Dajte ljudi, imajmo razumijevanja malo više jedni za druge. Znam da su mediji imali dramatične naslove, ali stvarnost je malo drukčija jer je u jednom trenutku postalo jako teško otić doma. Zapravo je još teže kad si u državi gdje ti policija ne bi ni dozvolila da se vratiš u apartman jednom kad ga napustiš. Dakle, ako ti je let otkazan….
Mi smo tad odlučile ostat na sigurnom i otić kad se situacija malo stiša i stvari budu manje neizvjesne. Tko je mogao pretpostavljat da će umjesto toga postat još gore i neizvjesnije?
Tko je mogao pretpostavljat da ćemo od 20.3. završit u strogoj karanteni? Tko je mogao pretpostavit da je prvi datum kad ćemo se makar mrvicu prošetat vani tek 13.4. – da bi se taj datum samo odjednom pretvorio u 27.4. jer je karantena produžena još dva tjedna? (Ne)strpljivo križamo dane, a da više ni ne znamo zašto. Ponekad mi se čini da me jedino taj iksić kojeg stavim preko jučerašnjeg datuma drži normalnom, dok mi u drugima i ona minimalna količina optimizma opadne jer… Ako su tek tako produžili karantenu za dva tjedna, zašto poslije toga ne bi i još dva pa još tri pa još…? Kad će se uopće nać povod za otvaranje granica? Zaraženi će uvijek negdje nicat i virus neće nestat. Rješenje je da nas sve zatvore u kuću na par mjeseci da se ne preoptereti zdravstveni sustav? Da, jer nikako ga neće opteretit to kad se svi masovno razbolimo od svih živih virusa zbog pada imuniteta u karanteni. Uostalom, ne bi li za one koji nisu zarazni trebala vrijedit samo socijalna izolacija?
Pročitala sam u našim medijima da Hrvatska ima najstrože restrikcije, dok je Kolumbija umjereno stroga po pitanju izolacije. Na stranu s tim što nije ništa novo da mediji prenose većinom ono što njima paše, ali evo vam nešto onda iz prve ruke što možete usporedit s hrvatskim mjerama – ovdje svatko od nas ima jedan dan u tjednu kad smije izać u trgovinu. Postoji zadani raspored i svoj dan prepoznate po zadnjoj znamenci broja putovnice. Uz to, jedan dan izlaze muškarci, a drugi žene. Policajci patroliraju ulicama i dovoljno je da naiđete na jednog koji je u raspoloženju da se iživljava nad turistima da sebi olakšate džep za određenu svotu. Nekako baš i nije čudno da nemam onda volje otić do trgovine, jelda?
Po tom bi scenariju čovjek rekao da je ovdje druga Italija, ali s tim bi bio daleko od istine. Kolumbija nije u niti jednom trenu imala problema s ogromnim brojem zaraženih. Možda ih ima 3500 na 50 milijuna stanovnika pošto su reagirali preventivno i strogo već s prvih par desetaka oboljelih. Ono što je već sad veliki problem (a postat će i veći), jest siromaštvo. Ljudi umiru jer nemaju kako zaradit novce i prehranit obitelj. Puno ih je izbačeno na ulicu, a još više će bit. Šta mislite hoće li to ući u statistike o kojima će mediji izvještavat? Hoće li se ikome dat zbrajat smrtne slučajeve koje nas čekaju kao posljedica toga kad se ekonomija zaustavi na par mjeseci?
Trudim se ograničit informiranje jer je uloga medija češće da deprimira s recikliranjem negativnih vijesti, nego da donese nešto pozitivno (a opet stvarno). Tu i tamo naivno požuriš skrolat društvenim mrežama u nadi za nekim boljim vijestima, ali onda shvatiš da je možda bolje da se vratiš čekanju, pokušajima da se natjeraš bit produktivan i križanju dana.
Nije lako ovo sve. U nekim se trenucima suze miješaju s histeričnim smijanjem, a u onim drugima se navikneš na karantenu i na to da smiješ izać do balkona, kao i do ulaznih vrata pokraj kojih ostaviš smeće. Navikneš se i na to da je obična šetnja od pola sata, makar i na mjestima di možeš bit izoliran i di nema nikog, nedostižan luksuz. Počneš vježbat, radiš, stvaraš, gledaš filmove s curama, kartaš i uživaš u trenutku. A onda se opet raspadneš, provedeš par dana u nekakvom teškom, depresivnom bunilu i onda sve ispočetka. Da mogu, potpisala bi dvije godine karantene da mogu bit doma uz momka, obitelj i nećaka koji se rodio prije par dana. Bar bi, uz to, znala i da se mogu otić prošetat u prirodu bez da se okrećem oko sebe i čekam policajca koji će mi zbog toga izmust lovu. Ta pomisao nekako održava zdrav razum – da ću se kad-tad vratit tamo di pripadam.
Šaljem vam pozdrave s drugog kraja svijeta i nadam se da se dobro držite. Do sljedećeg puta onda…
