Božić u kojeg se još uvijek mogu zaljubit

Volim te neke stvari koje me podsjećaju na ono razdoblje kad se svijet činio ljepšim i jednostavnijim. Kad je bio topao. Kad se nisu puštale božićne obrade Sama Smitha i sličnih lignji koje se toliko prenemažu dok pjevaju da jednostavno unište apsolutno svaku čar bilo koje pjesme. Kad nije Beyonce vrebala iza ugla da svojim frljama pokvari ‘Can you feel the love’ iz Kralja lavova. Kad ljepotu Božića većina mladih obitelji nije mjerila time koliko će mjesečnih plaća ostavit u šljaštećim shopping centrima, koji će se kroz koju godinu očito počet kitit čim završi ljetna sezona.

Volim stvari koje su bezvremenske.

Volim osjećaj kad dođem u svoje selo, zavalim se na kauč, pripremim tanjur čupavaca (da, onih starinskih koji debljaju i koji nemaju u sebi tofu ili acai sjemenke) i otvorim bilo koju od svojih Harry Potter knjiga. Volim to što tim knjigama već odavno znam miris. Znam na kojoj je stranici cura kojoj sam posudila treći nastavak ostavila mrlje od čokolade. Znam na kojoj je nekakva čudna tehnička pogreška, odnosno zalijepljena plastika koja izgleda kao jedan od onih bar kodova na artiklima u trgovini. Znam na kojim sam dijelovima plakala, a na kojima sam se smijala. I znam na kojim ću se dijelovima, bez obzira na to što sam svaku od tih sedam knjiga pročitala minimalno 20 puta, raspekmezit, a na kojima ću zadržat dah. Ne mogu vam opisat zašto, ali znam da je osjećaj apsolutno svaki put jednako snažan, baš kao da se prvi put susrećem s tim knjigama.

Isti je i onaj kad gledam Prijatelje ili kad na RTL-u naleti Sam u kući 1 ili 2. Isti je i kad naletim na Love actually ili neki od ostalih predvidljivih filmova iz 90ih ili ranih 2000ih koji nisu patili od toga da moraju bit politički korektni i kad je oličenje šarmantnog muškarca bio Hugh Grant, a ne anoreksična verzija 14godišnjeg Justina Biebera s tri broja premalim hlačama. Isti je kad dođem u kvartovski kafić i naručim obični kapućino bez da dobijem cjenik s bezglutenskim kolačima (očito moraš udovoljit ovom modernom puku koji bi u kolaču radije htio pojest cement nego gluten) i 150 vrsta biobio matcha chacha kvazikave.

A isti je bome i kad čujem Georgea Michaela, Mariah Carey i sve one pjesme koje me vrate u doba kad sam ih slušala na Story SuperNova cd-u i skakala po svojoj sobi s četkom u ruci.

Apsolutno razumijem zašto većina koluta očima na ove gore stvari.

Ali… Život je sam od sebe toliko nepredvidiv – moj, gdje zadnjih pola godine nisam na jednom mjestu bila duže od tri tjedna, pogotovo. Sve se nekako mijenja puno brže nego što smo to često spremni prihvatit.

I zato me jako veseli kad znam da me u tom kaosu i vrtlogu promjena čeka jedan mali kutak gdje je sve poznato i predvidljivo. U tom kutku kao da se skupe svi oni trenuci kad bi se tijekom godine poželjela sakrit pod deku i pravit se da sam opet mala i da je svijet, gledan kroz dječje oči, ponovo onako jednostavan i divan kao prije. U to vrijeme kao da to sve postane moguće. Kao da se svi strahovi i brige oko egzistencije, budućnosti, planova, novaca i onih odraslih gluposti jednostavno ugase, a ja mogu ponovo onako zaneseno gledat u žmirkave svjećice na našem malom boru i utonut u svoju knjigu kao da ništa drugo ni ne postoji. Fali mi sve to, pogotovo otkad sam otišla od kuće i otkad je djetinjstvo postala samo uspomena.

Božić je onda za mene samo vremeplov koji me nevjerojatnom lakoćom tamo vrati. Nikad to nisu bili nakićeni shopping centri, advent na kojem se svake godine broj kućica utrostruči ili cifre koje ću ja za nekog ili netko za mene ostavit u trgovinama.

Samo jedan mali, jednostavni mirni kutak bez ikakvih modernih dodataka i s onim istim poznatim okusima i mirisima koje je imao nekoć. Bezvremenski. Onakav u kakvog se, koliko god predvidljiv bio, svake godine iznova zaljubim i kojem se veselim kao dijete. I jedino ga takvog želim i vama 🙂

Do idućeg…