Loš dan ne znači da si loš ti

[:hr],,Ne znam šta ne valja sa mnom. Ponekad se tako dobro osjećam, čini mi se kao da sam konačno uspio nešto promijenit, a onda dođe dan kad se desi možda jedna mala pozitivna stvar ili se ne desi apsolutno ništa i ja samo potonem. Kao da nikako ne mogu zadržat malo dulje taj dobar osjećaj.”

Znam. Slušam ga, promatrajući taj mali, ali opet primjetan trzaj boli na njegovom licu. Toliko mu jako želim stisnut ruku i reć da znam i da ga apsolutno razumijem.

,,Beznadan sam slučaj očito, šta da ti kažem.” Slabašno se nasmiješio, šutajući kamenčić ispred sebe.

Hej, prijatelju! Pa kradeš mi riječi iz usta…

Jer, ima tih dana kad mi je sve kristalo jasno. Razbistri mi se um, svjesna sam sebe i svijeta koji me okružuje. Svjesna sam života u njegovoj veličanstvenoj punini; shvaćam da ima dobrih, ali i onih lošijih perioda i skroz mi je prihvatljivo da postoje obje strane medalje. Jasno mi je da ponekad treba jače potegnut i da se treba više pomučit za neke stvari u životu. Isto tako mi je jasno i da malo toga možeš promijenit dok ti je dobro; razvijaš se najviše dok živiš, a to, htjeli mi ili ne, podrazumijeva da se osjećaš  nelagodno i prestrašeno puno češće nego što zamišljamo.

Tih mi se dana moji životni ciljevi, vizija i želje ne čine toliko mutnima kao inače. Cijela ta priča koju živim i ganjam… Ma čovječe, ima smisla. Znam da ima, točno ga vidim. Tad budem ponosna jer nisam samo bezglavo tražila stručno osposobljavanje u struci koja me ne zanima (ali mi, kao, stoji na diplomi), već sam si dopustila isprobavanje stvari koje me zanimaju. Ponosna sam i jer sam se naučila borit za sebe, učeći iz grešaka i svakakvih glupavih poslova koje sam radila. Tad osjećam kako motivacija u meni buja kao balon, bez da se moram nešto silno trudit za to. Pišem, pjevam i veselim se. Riječi lakše izlaze – moje je samo da ih pohvatam i natipkam prije nego odlepršaju u nepovrat.

Svijet, svemir, život – sve se čini logično, smisleno i dobro. Baš sve. Dok ne dođu oni drugi dani.

E…. A šta sad?

E tad mi apsolutno ništa nema smisla. Čini mi se da sam najveći luzer na svijetu i da sam u pogrešnom vremenu i na pogrešnom mjestu. Uludo trošim većinu svog dana, besciljno tragam za nekakvim utopijama koje ne postoje. Fali mi discipline, konkretnosti, opipljivih ciljeva. Osjećam se kao totalni promašaj. Traženje sebe mi u tim danima više ne izgleda kao nešto na što bi trebala bit ponosna, nego nešto zbog čega vrijedim manje od drugih. Zašto vrijeme u najboljim godinama svog života tretiram kao nešto nebitno, iako je to najvažniji resurs kojeg imamo? Trebala bi više radit, više zarađivat, trenirat, bit organiziranija, bit više u prirodi… Sve mane koje imam i s kojima se godinama borim skupim na jednu hrpu i tijekom takvih dana ne vidim dalje od toga. I ne samo to; što je više gledam, ta prokleta hrpetina samo raste, obavijena dodatno i velom krivnje jer se uopće ne osjećam motivirano za izać van, uživat u životu i radit nešto korisno.

Kad je loš dan čini mi se da je to zapravo stvarno stanje. Oni dobri dani se čine toliko dalekima da imam osjećaj da sam tad u nekakvim iluzijama da mi dobro ide. Kažem vam, kad je loš dan, sve se pod milim Bogom raspadne.

I, baš kao i moj prijatelj, pitam se što nije u redu sa mnom i zašto ne mogu bit motivirana, normalna… Štagod je već to za čim tragamo. A nije da ne mogu – samo sam odgovore tražila na pogrešnim mjestima.

Loš dan je samo dio balansa

Duge su godine tog osjećaja da nešto ne valja sa mnom trebale da shvatim i prihvatim samo jedno – loši dani ne znači da si ti loš ili da ti je život takav. Možda su nas malo previše razmazile udobnosti zapadnjačkog svijeta, ali i konstantno forsiranje pozitive na društvenim mrežama gdje te cijelo vrijeme pumpaju idejama da je apsolutno sve na tebi i da je loš dan samo posljedica tvog negativnog stava. Normalno je da uz takve propovijedi zaboravimo da suština života nije ta da mislimo da smo iznad svega što nam se događa i da sve možemo kontrolirati.

Puno je toga u životu stvar stava, ali, srećom, ne i emocije; ne možemo isprogramirat kad ćemo se osjećat dobro, a kad loše. Jedina stvar na koju možemo utjecat je naša akcija. I tako, umjesto da mozgam o tome šta nije u redu sa mnom ili se pokušam oraspoložit nekakvim prisilnim pozitivnim mislima, mogu radije odlučit šta će mi bit sljedeći korak. Ako je dan takav da mi se ne da ni mrdnit s kauča, to ne znači da sam ja beskorisno govno, već da su se možda zvijezde tako posložile; došla je južina, nešto me muči, tog jutra sam se duže izležavala pa sam se dodatno ulijenila ili… Ma je li uopće bitno? Razlog u tom trenutku stvarno nije presudan, koliko moj sljedeći korak. Ako mi je toliko loše, ko mi brani otić nazad leć ili samo zaključit:,,ko ga jebe, takav je dan” i upalit neki film. Mogu se isto tako natjerat ustat s kauča, izać van, dogovorit kavu ili bilo šta treće. I šanse su velike da će se moje emocionalno stanje poslije toga okrenut u drugom smjeru, ali ne zato što sam ja tako naredila, već kao posljedica toga što sam se pokrenula.

Loši dani su tu kao dio ciklusa, a ne kao posljedica tvog negativnog razmišljanja. Zapravo, tek kad prihvatiš da su neizbježni, nekako smanjiš ona nerealna očekivanja da ti život apsolutno svaki dan treba bit bajka i više se potrudiš iskoristit najbolje od onoga što ti se trenutno pruža. 🙂

 [:]